Zanimljivo kako neke slike iz ranog djetinjstva ostaju trajno urezane u nama, a još je i neobičnije da te slike najčešće nisu povezane s nekim sudbonosnim doživljajima koji će nas kasnije odrediti na našem životnom putu, nego su u pravilu tek male, nevažne, usputne skice, tek kamenčići u mozaiku naših sjećanja.



Tako i danas još uvijek jasno vidim izborano lice i snažne ruke starog kalafata Vicenca, kako u svom minijaturnom škveru stisnutom između kamenih čiovskih kuća oblikuje rebra i madire za drvene pasare, guceve i leute. U nekoj limenoj bačvici bi gorjela vatra, a on bi provlačio drvenu oplatu preko plamena i tako savijao madire u željeni oblik. Još i sad osjećam smolasti miris tog drveta koji bi poprimio specifičnu boju i aromu nakon „ljubljenja“ s vatrom.



Duh starih kalafata još uvijek živi duž naših riva i lučica, njihove barke su kao djeca, davno nadživjele svoje „kipare“, a iskusno oko znalca i danas će lako prepoznati svojevrstan timbar koje su ostavile ruke pravih meštara.

U ovim novim, nazovi modernim vremenima kada gotovo sve što kupujemo nosi oznaku „made in China“ ili potpis već nekog sličnog azijskog „tigra“, okupiti na jednom mjestu ljude koji još uvijek grade brodove i koji nisu odustali od svojih snova, svakako je hvale vrijedan potez.





Drugo izdanje „Dana hrvatske male brodogradnje“ u marini hotela Lav, nastavlja na krilima onog istog početnog elana koji je bio opipljiv prije godinu dana, u stvari, najviše mi se sviđa to što ova manifestacija nema čisto sajamski karakter već je obogaćena nizom stručnih predavanja, izložbi i popratnih događanja. Naravno, nikad nije loše spomenuti – ulaz je za sve posjetitelje slobodan, a posebno je zadovoljstvo razmjeniti koju riječ s ljudima koji su uistinu ugradili veliki dio sebe u te brodove.

Prema tome, čak i ako nikada nećete doći u priliku kupiti nekog od tih ljepotana, i ako ih, kao i većina nas, možete samo sanjati, nije zgorega stisnuti ruku ljudima koji su u ovim potpuno nenormalnim vremenima još uvijek ostali „živi.“





Da znamo graditi brodove – to nikada nije bilo sporno, međutim, još je i zahjevniji dio zadatka – naći kupca i prodati taj brod. Ruku na srce, kupnja broda nikada nije bila razumna odluka, tu ne igra pamet nego srce, kažu da je svaki vlasnik broda sretan samo dva puta u životu – jednom kad kupi brod i drugi put kad ga uspije prodati.

Tako to obično biva, kreativci su počesto lišeni smisla za trgovinu.



S druge strane, ljudi od mora znaju biti tvrdi, možda čak i čudni, nepovjerljivi, ljudi koji s tim morem žive, svjesni su njegovih ćudi i skrivenih opasnosti tako da ćete rijetko iz njihovih usta čuti euforiju i hvastanje bez granica.
Oni koji su se „borili s morskim pasima“ i divovskim lignjunima, najčešće nikad nisu otplovili dalje od prve punte...

Oni koji brodove grade i oni koji tim brodovima plove, oduvijek su bili povezani čvrstim nitima.

Današnji brodograditelji ne savijaju više korbe i madire kao barba Vicenco iz moga djetinjstva, CNC strojevi i moderne hale zamjenile su alate i skliske „puzavice“ ali More je i danas isto, isti su valovi, vjetrovi, struje i dubine.
More oblikuje ljude, more oblikuje brodove, a kako će vrijeme oblikovati nas – tek ćemo vidjeti.







I naravno, za sve ljude koji časno i pošteno žive od svoga rada - Sretan vam Prvi maja!