Jutros sam usnuo čudan san. Vozio sam bicikl, onako "bez ruku" i čitao knjigu. Istovremeno, naravno! Za divno čudo, sve je izgledalo tako lagano, moja stara "ponica" nije škriputala ni cvilila, jednostavno je klizila i lomila ćoše bez ikakvih problema. Čak se sjećam da sam i listao stranice neke pogoleme knjige, ali o kojem se točno štivu radilo – sad više nemam pojma. Ali dobro znam da sam u snu još vidio neke drage ljude, sve odreda sretne i nasmijane.

O kako blesavi znaju biti ti snovi, veze s vezom nemaju, nisam siguran postoji li uopće u sanjaricama ovakva kombinacija knjige, bicikla i prijatelja, ali svejedno, u našim se snovima gotovo nikada ne pojavljuju obične situacije. Nikad ne sanjamo o tome kako odazimo na posao, kupujemo spizu, plaćamo račune... To su previše "javaste" stvari da bi ulazile u snove. Snovi su da se sanjaju, a java da se živi...

Međutim, fragmenti naših sjećanja nisu predodređeni ni za jedan niti za drugi svijet, pa nam tako u ovom suludom ritmu života koji nas melje i satire ostaju neke sličice, naizgled nepovezane, rascjepkane, sličice svakodnevice koje upijamo i pronalazimo ljepotu života, u onoj pradavnoj priči o vječnosti i prolaznosti.



Što bi o vječnosti mogao reći ovaj kamen na pročelju katedrale kojega je isklesao nepoznati majstor prije više od osam stoljeća.



Kao da u ovim finim oblicima još uvijek odzvanja zvuk čekića i puntariola, kao da je u njega prenesena sva energija, znanje i vještina ruku majstora koji je svoje zemaljske dane odavno već odbrojao.

A tko zna kakve se misli roje u glavi jednog ribara koji će i danas još jednom izaći na more i okušati svoju sreću.



Kad smo već kod plovidbe modrim prostranstvima, baš mi je žao što i današnji brodovi nemaju svojih pulena, kao dobrih znamena za mirno more na dugim putovanjima.



Kakve li se tajne kriju u tužnim stihovima uličnog svirača



Ili pak u prisnim, prijateljskim razgovorima...



Rascjepkani fragmenti svakodnevice spajaju se u mozaik života.