Između mora dobrih stvari koje donosi pisanje (da ne kažem piskaranje) ovakvog virtualnog dnevnika svakako spada i umjetnost spajanja ugodnog s korisnim koje u konačnici vrlo često ispadne kao spoj ugodnog s još ugodnijim. Stoga mi je prijedlog moje izvršne producentice za jedno kratko, ali slatko putovanje prema jugu Hrvatske došao kao as na desetku. Tamo već predugo nismo bili, sramota baš!

Nošeni refulima friške bure, u trenu smo stigli do Vrulje, jednog od onih područja na istočnoj obali Jadrana koje se u svim "vjetropisima" spominje kao izuzetno opasno i to upravo za ovakvih dana kad se preko prijevoja između Omiške Dinare i Biokova sruči prema moru ogromna količina hladnog zraka.



Danas ipak mudro zaključujemo kako nema smisla šetuckati sve dolje do mora, poneka fotografija ovako sa sigurne udaljenosti, bit će sasvim dovoljna...



Nastavili smo naše putovanje zavojitom Jadranskom magistralom u neželjenom društvu dosadne Inine auto cisterne koja je ničim izazvana preuzela ulogu svojevrsnog "uspornika" jer cesta od Makarske prema Pločama i ne obiluje baš povoljnim mjestima za preticanje. Kad smo se negdje kod Živogošća konačno riješili njezine zaštitničke zavjetrine, doletilo nam je još nekoliko pužolikih ilegalaca, ali to su već bili jednostavniji slučajevi.

Kako pelješki most još nije izgrađen, a ka' će - ne zna se, ne preostaje nam ništa drugo već nakon samo nekoliko dana ponovno posjetiti susjednu i naravno, prijateljsku Bosnu i nadasve Hercegovinu pa makar i samo ovako u tranzitu.

Dubrovačko primorje dočekuje nas je kako i priliči, toplo i osunčano, Elafiti se baškare i smješkaju s morske, a s naše, kopnene strane, Slano, Brsečine, Trsteno i Orašac prepuni bujnog zelenila koje čak i u hladnjikavim zimskim danima daje dodatno zrnce južnjačke egzotike.

Evo nas i pred samim Gradom.
Grebeni su još uvijek na svome mjestu.



Prepoznatljive vizure starog grada čak i nezainteresiranog promatrača uvijek ostave bez daha.



Porporela i tvrđava Svetog Ivana, od davnina već štite ulaz u luku...





Gradu ćemo se vratiti nešto kasnije, jer nas naši domaćini već željno i nestrpljivo očekuju u nešto manjem, ali isto tako lijepom "gradu" (Civitas vetus) - Cavtatu.





Cavtat je jedan od onih drevnih gradova koji su nastali na idealnim prirodnim položajima, zaštićeni od jakih vjetrova, sa sigurnim lukama te plodnim i bogatim zaleđem. Stoga nije ni čudno da je ovaj mali grad iznjedrio ne samo zavidan broj kapetana i moreplovaca već i čitav niz znamenitih osoba koje su se iskazale na drugim poljima, umjetnosti, kulturi pa čak i u politici.





Na cavtatskoj rivi razmijeniio sam par riječi sa časnim starinom Baltazarom Bogišićem koji mi je ovom prilikom udjelio preko nekoliko korisnih savjeta.



Prema punti poluotoka rastu stoljetni borovi, a da im je ovdje zaista dobro, dokazuje i ova slika – mali bor se udobno ukorijenio na samom pragu prozora.



Ovaj brodić me podsjetio na Donalda Trumpa – ne pitajte zašto...



Doći u Cavtat, a ne popeti se do groblja na kojem se nalazi mauzolej obitelji Račić, djelo velikog Ivana Meštrovića, bio bi preveliki grijeh.





U savršenom miru čuje se samo huk bure kroz krošnje stabala...



Navečer smo još jednom skoknuli do Dubrovnika pa iako je već na prvi pogled primjetno kako Grad sniva svoj zimski san, prepoznatljive vedute oslobođene turističke gužve otkrivaju nam se u nekim novim bojama...



Tek rijetki prolaznici na Stradunu ..





Katedrala u zimskoj noći



Naravno, kako to već obično biva, zimska šetnja na tek kojem stupnju iznad ništice uz rumene obraščiće i promrznute prste donosi i navalu iznenadne želje za ićem i pićem, a kako se tim niskim strastima najpametnije ne odupirati, usmjerili smo kurs prema Babinom kuku i "malom Stradunu" na kojem se nalazi jedno primamljivo gurmansko odredište.

Kako mi se u glavi nešto pobrkalo, nisam uspio iz prve locirati prolaz prema Malome Stradunu, a kad nešto ne znaš – najbolje pitat, je li tako.
Upravo tako smo iznenadili recepcionerku obližnjeg hotela jednostavnim pitanjem – di ćemo proć do doli?

- Ajoooj, pa što ćete tamo!?- razočarano će ona
- Kako što ćemo?
- Ništa vam sad ne radi, tek jedna pivnica...
- Eeeee, pa baš nam ta pivnica treba!

Tako smo uz neobičnu percepciju recepcije uspješno pronašli i tu famoznu pivnicu kojoj se trenutno ne mogu sjetiti imena, ali i te kako pamtim ugodnu atmosferu uz vino i gitare. Dobro ajde, u pivnici bi se valjda trebalo pit pivo, ali nećemo cjepidlačit.

Nedjelja!



Di ćemo, šta ćemo?

Kako smo već na jugu, a nismo u vremenskoj stisci, zašto ne skoknut još malo južnije, do same Prevlake!?
Sve smo dogovorili u jednoj sekundi, idemo!

Poluotok Prevlaka, danas oslobođen vojnog i strateškog značaja, bio je u prošlosti poprište mnogih povuci-potegni situacija, a sada čeka neke bolje dane.
Na samom ulazu u park primjetili smo nekoliko magaraca i jednog konja, ali već na drugi i treći pogled, začudilo nas je da se uopće ne miču!?

Ma niti treptaj očima, niti pokret repom, ništa, ništa!
Ma daaaj, pa nije moguće da su stavili umjetne tovare, nekakve makete, kao da nisu mogli skupit pet-šest pravih pa ih pustit neka pasu slobodno.
Svašta...

Pješice smo se zaputili prema tri kilometra udaljenoj punti, a čim smo se malo udaljili, začuli smo prodorno revanje i njakanje!?
Ha, ha, ha, pa čak su i glas snimili, stavrno su se potrudili. Nikako nam ti umjetni tovari ne izlaze iz glave...

Dok koračamo između napuštenih i devastiranih objekata bivše armije, padaju nam raznorazne ideje šta bi se sve ovdje dobroga dalo napraviti jer u stanju kakvo je sada, sve to djeluje zbilja otužno.
Neshvatljiv kontrast, jer je samo prirodno okruženje Prevlake zaista fantastično, s desne strane nam se strme litice ruše u dubinu velikog moćnog plavetnila, a sa lijeve puca pogled na Herceg Novi i ulaz u samu Boku Kotorsku.





Nakon četrdesetak minuta šetnje eto nas i na samoj punti Oštro, krajnjem jugu Hrvatske....

Tu se nalazi nekada moćna tvrđava koja se današnjim izgledom baš i ne može podičiti, ali bit će bolje, barem se nadam.





U neposrednom susjedstvu, na otočiću koji se zove Lastavica a poznatiji je pod nazivom Mamula, nalazi se «sestrinska» tvrđava koja čuva ulaz u Boku.



Evo je, upravo ova škrapa je najjužnija točka hrvatskog kopna.



Dalo bi se Prevlakom šetati još danima, istraživati labirinte tunela, otkrivati tajne prolaze i svašta nešto još, ali bit će prilike i za to.

Na povratku do samog ulaza u park poželjeli smo se slikati s onim umjetnim tovarima.
Kad ono – sad ih nema!?

Pitam gospođu koja nam je prodala ulaznice: A di su tovari?
- Pa otišli su tamo gore...
- Otišli!?
- Da?
- Pa kako?
- Fino, otišli....
- Ma jesu li to pravi tovari?
- Da šta su!
- Pa kako su stajali onako nepomično???
- To vam njih tako ufati, stoje na mjestu i znaju se satima ne pomaknut...

O blože blože, pa to su bili pravi tovari a mi već razvili puste teorije o umjetnima, izgadili ljude da šta im je to uopće tribalo, ali se istovremeno divili i umijeću meštra koji je napravija onako vjerne kopije...
A oni to samo tako stoje i ne mrdaju!
Ni da okom trepnu!?

Na povratku domu svome, ostalo nam još samo da pozdravimo Bobaru, otočić ispred Cavtata zajedno sa suncem koje se spremalo na još jedan zaron u modre dubine.



Opijeni mirisima i bojama juga, sad ćemo već nekako lakše izdržat ovaj ostatak zime...