Rođendanske proslave iz našeg djetinjstva obično pamtimo po balunčićima, svićicama, tortama i kolačima, u razdoblju puknutih hormona više nas privlače tulumi, alkohol i m.m.m. stiskavci u mraku, a u doba kad već postajemo "kao" nešto zreliji, najviše pažnje poklanjamo gastronomsko-bonkulovićkom užicima.

Stoga nisam siguran kako okarakterizirati ovu sadašnju fazu budući da je moja dobra prijateljica Mej, dražesna dama u najboljim godinama, svoj rođendan poželjela obilježiti – poezijom! Priznajem da sam bio malo sumnjičav kad mi je prije dvadesetak dana izložila svoj naum i u stvari, nije me toliko iznenadila njezina želja za glazbeno-poetskim recitalom umjesto ešalona sendvičića, kotletića, njokića i crnog babića, već me više prenerazila činjenica da bi se to meni moglo – svidjeti!?

Uostalom, ona je poetesa, glumica, pjevačica, skladateljica, glazbenica, iscjeliteljica, jednom rječju – umjetnica s kojom često razmjenjujem mudre misli o životu, ljubavi, kadulji, maslinama, čak i brusnicama.
Naravno, nisu baš svi naši razgovori tako duboki, mudri i produhovljeni, ko bi moga stalno bit "hoh" pa se ponekad na tapetu nađu i vrlo prizemne teme. Što je sasvim u redu, jer se tapet obično nalazi na najnižem dijelu prostorije...

No dobro, vratimo se mi poeziji...
U ugodnom ambijentu trogirske konobe "Idro", gospođa Mejrema Reuter priredila je za svoje prijatelje poetsko-glazbeni recital pod nazivom "Narod i ljubav" uz svesrdnu podršku njezinog muža Carla, vrsnog bluesera, zatim mladog i perspektivnog, multi-talentiranog glazbenika Jakova Koščine i nešto manje mladog godinama, ali duhom svakako da – Charlija Miše.



Poetiku trenutka, a pogotovo vezanu za narod i ljubav, teško je doživjeti praznog i krulećeg želuca pa sam tako svoj povlašteni položaj u publici zauzeo u neposrednoj blizini stolića sa stimulativnim sredstvima – fritulama, kroštulama, krokantom i još nekim delicijama kojima se trenutno ne mogu sjetiti imena.



Uglavnom, uz nježne zvukove gitare, mandoline, flaute i klarineta, poezija je klizila ko podmazana, a svoje oduševljenje morali smo iskazivati masovnim bacanjem na prsi junačke.





Žene su uglavnom bile "taknute" stihovima Vesne Parun i Tina Ujevića, dok se muškarce moglo dotaknuti jedino čašama gustog tamnog plavca.
Uostalom, to i nije tako loša kombinacija.

Meni se najviše svidjela pjesma koju sam te večeri čuo po prvi put, bračkog pjesnika Ante Nižetića, a zove se Čoban. Mislim, pjesma se zove Čoban, a Ante se zove Ante...

ČOBAN

Sam je sebi likar, profešur i zubar,
priroda mu pokoj, zvizde mu aleroj
Ne triba mu šunpreš, pomada, patina
luštrana koćeta, klobuk ni šjalpeta.

Judi penetraju: di će bit garaže?
Di moderna vila (Sve veća njin sila!...)
A čobanu dosta jedna kabanica,
mutica i kućin (dnevno jedan fulmin)
Čoban je fundamenat našeg živjenja
i uvik ostaje,.....

Zvizde Holivuda i sve lipotice
krajice, glumice, prsi i guzice
nače rumenilo, forca i tustilo
odora od pana- sve je od čobana....

Oni ča je gori na visoken katu
veliki gospodin u mistru, zlatu
ma neka je uvik u svileno lega
jopet van je čoban sritniji od njega.

Ante Nižetić

Poetika trenutka...
Možda ova naša vremena nisu baš stvorena za poeziju, ali eto, nije loše biti svjestan ljepote upravo ovog trenutka pa ma koliko bezvezno izgledao, jer život se može promijeniti u jednoj jedinoj sekundi.
Tu smo.
Još uvijek smo tu.
To je dobro.