Na nedavnom zasjedanju upravnog odbora humanitarne udruge za obilježavanje i očuvanje lika i djela smotanih informatičara GŠC "Ćire Gamulina" iz osamdeset i četvrte, Ivan je iznio zanimljiv prijedlog. Naime, svakog desetog dana u mjesecu, u Benkovcu se održava mega-sajam svega i svačega, a kako upravo ovoga siječnja taj famozni deseti pada jušto u nedilju, eto nam idealne prigode da ga posjetimo i osjetimo osebujni šušur, pogledamo svu silu šarenih artikala, ponešto kupimo, a da ujedno damo svoj doprinos održavanju ove, već stogodišnje tradicije u srcu Bukovice.





Mjesto održavanja sajma lako smo našli i bez satelitske navigacije. Nisam siguran imaju li aktualne vremenske nepogode ikakve veze s tim, ali doslovce su se prave rijeke automobila slivale prema sajmištu tako da je netko neupućen lako mogao pomisliti kako je u pitanju neka masovna veselica ala koncert Mate Miše Kovača, uplata za supersedmicu ili pak borba bikova.

Istina, bikove nismo vidjeli, ali zato su prasci bili zastupljeni u reprezentativnom broju. Ovom sam se prilikom uvjerio da se prasci ponašaju istovjetno kao i njihove gazde. U kamionu nekog nervoznog tipa, jadne svinjice su skvičale sve u šešnajšt, za razliku od ovih koje nisu previše marile za svu tu buku oko sebe. Samo bi povremeno otvorile oči da se uvjere kako je sve pod kontrolom i nastavile dremuckanje na zubatom zimskom suncu.



Našlo se na benkovačkom sajmu još dražesnih stvorenja poput ovog psića koji je preplašeno izvirivao iz svoje kutije čudom se čudeći u kakvom se to sumnjivom društvu zatekao.



Zatekla se tu i sva sila pernatih stvorenja zarobljenih u kavezima, ćibama, kutijama i ostalim čudima tako da je sve odjekivalo od glasnog kokodakanja, gakanja, gugutanja, ćurlikanja i prigodnog beštimanja.



U ponešto mirnijim zakutcima sajma pronašli smo raznolike poljoprivredne alatke, kućne potrepštine, čak i poneke inovacije neshvaćenih genijalaca, ali i masu domaćih autohtonih proizvoda tipa "made in China", dok su dražesnih mirisi pregorenih balkanskih ćevapčića iz jednodnevnih šatora perverzno draškali nosnice.



Vjerojatno ne bi bilo odveć originalno reći da se na ovom sajmu može pronaći sve od igle do lokomotive, ali zaista je dražesno kad recimo između štandova s donjim rubljem, polovnim stripovima i pornografskim DVD-ovima, pronađete pravi pravcati glazbeni kutić.



Našlo se tu i dražesnih bukara iz kojih junačine s brčinama ispijaju rujno vino, ali su mi se učinile preskupe – velike 200, one nešto manje - 150 kuna.



Naravno, u svoj toj masovnoj psihozi kupujem-prodajem, teško je ostati imun pa se ne mašit za takujin.

Moj osobni skor izgleda ovako – kosirić za cap-cap vrtne aktivnosti, pet drvenih kutlača za kužinavanje, zer'cu domaće manistre s jajima, košarica za kruh, kilo meda od velebitske kadulje i deset gančuna za nemojte me pitat šta – sveukupno 225 kuna!

E tako, kad smo već uspješno pazarili, odlučili smo da je pravo vrime za pokupit tunju pa smo skoknuli i do starog kaštela Benković u kojem je smješten i zavičajni muzej, ali smo ovom prilikom naišli na zatvorena vrata. To mi je već od ranije upalo u oko u mnogim našim malim mistima – muzeji su vikendima zatvoreni!?
Ma dobro, svjestan sam ja činjenice da prosječno uljudbeni Hrvat nerado ide u muzeje, ali nisu rijetke situacije da na zatvorenim vratima naiđeš na ceduljicu na kojoj piše da je radno vrijeme PON-PET od 9 do 12!?
Poala lipoga radnoga vrimena....







Bez obzira na sve, pronašli smo u Benkovcu puno lijepih i zanimljivih stvari, a nekima bome i nismo uspili odgonetnut pravu namjenu...



Nakon uspješnog trgovanja i svekolikog kulturnog uzdizanja, naglo nam je posrnuo nivo energije pa smo zajednički došli do zaključka kako je sazrelo vrijeme za nešto konkrevetno i nadasve jestivo. Javni agent Rašo, moj osobni savjetnik za staroegipatsku astronomiju, konjugaciju u 26 slika i briljantnu procjenu falšeg tonaliteta sudionika vazdazelenog šoua, predložio je nemoralnu ponudu – seosko gospodarstvo koje se nalazi tamo negdje oko Konjevrata, Gaćeleza, Tromilje ili Brnjice, ne zna ni on sam točno di, ali zna da imaju nenormalno dobru spizu iz domaće kužine.

I stvarno, u roku hitno smo se uvjerili u minuciozni odabir visprenoga Raše, dozibali do ugodne seoske gostionice u kojoj smo nas sedmero požnjopali skoro tri kila svinjske prasetine, kvintal kupusa žestokog okusa, zer'cu kapul'ce i svašta nešto još, tako da nam je ostalo još samo malo mista da se spustimo do Šibenika i tamo slistimo preostale zalihe krempita, baklava i čupavaca.

Al se nekad dobro jelo baš!
I sad, kad se za dan-dva opet budem žalija da mi je proradija giht i da ne mogu mrdnit palcem, slobodno me ištrapacajte do daske i pošaljite u tri seoska domaćinstva!
A šta mogu, možda jedino korigirat ideju vodilju ovog bloga i dopisat "karakter – to nisam ja!"