S prvim danima ama baš svake nove godine, slušamo iste priče, opća zgražanja graž-graž i sablažnjivanja blaž-blaž kako zamislite, stotine tisuća Hrvata odlaze preko granice na skijanje!?

Ne znam, možda sam ja malo zaostao u razvoju, ali zaista ne vidim što bi tu trebalo biti sporno?
Je li nam cilj bogato društvo?
Jest!
Je li nam cilj da naši građani budu sretni, veseli, da svuda budu rado viđeni gosti i nadasve skijaški pismeni?
Očigledno jest!

I zašto se onda svake godine javljaju uvijek jedni te isti jalnuški diletanti i roščićava stvorenja živih boja koja siju razdor među naše građane? Ma dao Bog da na skijanje svake godine otiđe ne na stotine tisuća, već na milijune ponosnih Hrvata!

Mislim stvaaarno, diže se kuka i motika na tih mizernih sto tisuća Hrvata pa se vrlo jasno želi poručiti javnosti - ma pogledajte vi kako su oni bezobrazni, odlaze na skijanje dok je narod kruha gladan!?

Ma znate šta, možete vi mene slobodno optužiti za socijalnu neosjetljivost, ali ja zaista više nemam vremena za čekanje, stoga sam ove godine čvrsto odlučio da mi je ugodnije biti među ovima bezobraznicima, nego među onima gladnima!

Čim sam se oporavio od razuzdanog dočeka nove godine, skupio sam svu zimsku opremu iz podruma te pohitao daleko u inozemstvo, sav razdragan već od same pomisli na snježne radosti.

Odlučio sam se za jedno nadasve mondeno zimovalište, koje je inače široj javnosti prilično nepoznato i to ne zbog toga što ne bi bilo dovoljno atraktivno, naprotiv, već iz jednostavnog razloga što domaćini u tom ubavom planinskom mjestašcu žele zadržati određeni ekskluzivitet i visoku razinu kvalitete koja se očituje pod geslom - posvetiti se svakom gostu kao da je jedini!



Stoga se nadam da ćete mi oprostiti što izrijekom ne smijem spomenuti o kojem se konkretno skijalištu radi, ali eto, mogu objaviti tek nekoliko šturih fotografija.



Ako ste za trenutak pomislili kako je ovdje riječ o japanskoj Fudžijami, sigurno ste se prevarili, iako moram priznati, razliku je teško zamjetiti čak i vrhunskim poznavateljima dalekog istoka.



Planine u okruženju, odlikuju se veličanstvenim vrhuncima i već planiramo kako u pauzama skijanja, možemo uzeti cepin i dereze pa pohitati malo u visine da jačamo sportski duh.



Donekle nas je oneraspoložilo saznanje da je naš privatni skijaški trener jučer morao otputovati i potegnuti čak do Sljemena, u svojstvu stručnog suradnika austrijske skijaške reprezentacije tako da smo se eto, morali zadovoljiti nekim drugim aktivnostima poput sanjkanja, grudanja ili pak pravljenja snješka.







Svo slobodno vrijeme aktivno smo koristilli za duge šetnje zasnježenim stazama, a zlu ne trebalo, imali smo stalnu podršku vjernog psa tragača koji je budnim okom motrio da nam se slučajno ne bi dogodio kakav susret sa špiljskim medvjedom ili pak da ne bi stradali u neželjenom srazu sa opasnim lavinama.





Jedino je šteta što su nam ovi zimski dani tako kratki i noći brzo dolaze, ali uostalom, možda to čak i nije toliko loše, jer upravo u trenucima kad nam se obrašćići zarumene bući-bući i kada počnemo osjećati laganu hladnoću u prstima, samo se prebacimo u topli apartman gdje uz pucketanje vatrice sa kamina ispijamo topla pića dok nam iz kuhinje dopiru zamamni mirisi zimskih delicija.





Ah, ma baš sam bezobrazan...