Prisjećajući se Badnjaka iz svog djetinjstva, teško mi se othrvati nekoj čudnoj kombinaciji osjećaja koju je vrlo teško precizno definirati zbog toga što se u njoj istovremeno isprepliću i sjeta i tuga, radost i blagost, tihe uspomene, ali i traženje odgovora na mnoga pitanja koja i danas u meni izazivaju čuđenje, ponekad čak i ogorčenje.

U mojoj se kući nije slavio Božić.
Zašto je to bilo tako, mogu samo pretpostavljati, uostalom, nije lako iz ove perspektive proniknuti u misli jednog desetogodišnjaka koji osjeća da se nešto “čudno” događa, da njegovi, rođaci, prijatelji i susjedi “nešto” slave, da im kuća miriše na neku smrdljivu ribu i fritule, a da on sam nema blagog pojma o čemu se tu radi.
A ja sam bio "napredno" dijete, ono koje je dobijalo samo jedan dar i to za "dan dječje radosti."

Božić nije bio službeni blagdan, bio je to običan radni dan kao i svaki drugi.
Neki kažu da se nije smio slaviti.
Smio je tko je htio.

U kasnijim godinama kad sam mnoge stvari počeo promatrati iz nekih drugih perspektiva, bilo mi je posve jasno da sustav koji makar i pasivno prešućuje i ograničava vjerske slobode nema baš sjajnu budućnost, štoviše, neshvatljiva mi je bila ta zadrtost nekih “organa” koji ustrajavaju u nečem tako besmislenom, a da ni sami nisu svjesni kako u stvarnosti rade u korist vlastite štete.

Kada se početkom devedesetih dogodio veliki preokret, već sam bio prestar da se pravim Toša pa da preko noći postajem veliki vjernik jer su sada eto, zavladala neka druga vremena.
Znam, najlakše bi bilo prikloniti se većinskoj struji, prihvatiti nove okolnosti i kasnije se po lokalnim birtijama hvaliti kako sam i sam nekada bio jako “ugrožen”.

Ni danas se ne volim svrstavati u vjernike, ali još manje u ateiste ili agnostike jer su mi sve te podjele užasno blesave i ne mogu se naći, sve i kad bih htio, u niti jednoj od njih.
Kad vidim neke “velike” vjernike kako od ateista prave baba roge, smuči mi se.
S druge strane, sam pojam “ateist” je za mene nemoguća kategorija.
Čovjek mora u nešto vjerovati, to je tako prirodno kao i zrak kojega dišemo, ako čovjek baš u ništa ne vjeruje, onda kao i da ne živi.

U svakom slučaju, tražim neki svoj put koji nije lagan, težak je, ali naposljetku, nitko mi ga nije nametnuo, to je moj osobni odabir.
Čak i kao “praktični nevjernik” mogu i nastojim biti dobar, pošten i odgovoran čovjek.
Naravno, ne uspjeva mi to uvijek, ponekad griješim, lutam, povrijedim druge ljude, i moje najbliže i one koje manje ili uopće ne poznam.
Pokušavam misliti svojom glavom, koliko mi uspjeva... pa i nisam baš siguran.

Proteklih se godina vrlo često u izjavama crkvenih velikodostojnika može čuti kako današnji Božić drastično gubi pravi religiozni smisao, da je izložen opasnostima nerazumijevanja pa pod pritiscima konzumerizma i jeftinog kiča postaje nešto sasvim drugo.

Dijelom se slažem, ali s većim dijelom i ne.
Koliko god razumijem zabrinutost istinskih vjernika, možemo sve to pogledati i s druge strane.

Ako smo blagdan Božića izdigli iz čisto religioznih okvira i podigli na nivo općeprihvaćenog civilizacijskog dostignuća, blagdan kojega danas slave mnogi ljudi neovisno o tome jesu li vjernici ili ne, jesu li kršćani ili nešto drugo, onda jednostavno moramo prihvatiti čak i tu “mnogostrukost” načina slavljenja od kojih se mnogima pravovjernima diže kosa na glavi, ako je imaju.
Kosu, a ne glavu, naravno...

Uostalom, Božić je blagdan mira i pomirenja, prihvaćanja drugoga i drugačijega, blagdan darivanja, blagdan svjetlosti i nade.

Zašto ne pokušati tražiti zajedničku nit, pronaći ono što nas povezuje?

Zašto bi netko tko nije praktičan vjernik bio protiv mira, svjetlosti i ljubavi?

Čemu gubiti energiju u besmislenim sukobima?

Stoga danas i sutra i svih budućih dana, nastojte prepoznati čovjeka u sebi i pored sebe i upravo tom drugom čovjeku, ne samo vašem bližnjem već i nekom potpuno nepoznatom, bez obzira bio on crnac, indijanac, Židov, Musliman, Budist, vjernik, nevjernik, bilo što; stisnite ruku, pogledajte ga u oči i zaželite iskreno: Sretan Božić!