Stari dobri „Novi Fosili", pjevušili su tamo nekih davnih godina „Neka vali gingolaju svoje barke“, pravi rasplesani hit ljetno-turističko-romantičarskog sazvučja, a sve mi se čini da se upravo tako gingolasto osjećam i ovih dana, na isteku prvog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća. Ili ćemo tek za godinu dana biti na isteku desetljeća? Ma dobro, nema veze, uglavnom, bilo je na tadašnjim splitskim festivalima more zgodnih pjesmica koje su željno očekivali ne samo „homo dalmaticusi“ već i brojni poklonici mediteranskog melosa diljem bivše eSeFeRJot (kako joj je dražesno tepao prvi hrvatski predsjednik).
Zarazni ritmovi mandolina i sandolina, letjeli su eterom sve do obala Dunava pa se još i sad sjećam kako je tadašnji spiker na Radio- Beogradu izvestio kako je na splitskom festivalu pobedio Oliver Dragojević sa pesmom „Karota gre!“

Karoca ili karota, manje-više svejedno je, uostalom kao da i mi sami razumjemo sve što slušamo, pogotovo u ovim novokomponiranim klapskim pjesmuljcima koji su polako, ali sigurno počeli metastazirati. Nisam nikad vjerovao da ću to izustiti ali evo sad već šaljem glasni vapaj „ljudi, zaustavite dalmatinske klape!“ Naravno, ne one koje još uvijek njeguju pravu izvornu domaću pismu već one koje su se potpuno razgoropadile i krenule prema čistoj komercijali i estradnome kiču.

No dobro, sad sam već malo uteka od teme, ali nema veze. Dakle, ovih su dana valovi zaista nagingolavali svoje barke u našim portima i lučicama, ali u ovome svijetu u kojem je gotovo sve izvrnuto naopako više nije niti začuđujuće to da je doslovce u zadnjem satu kalendarske jeseni završila meteorološka zima, a u prvim minutama kalendarske zime zavladala meteorološka jesen! Temperaturni skokovi i toplinski šokovi njišu se kao na klackalici, hip-hop od nemila do nedraga, ali kad se sve zbroji, oduzme i podijeli, u prosjeku će ovo biti jedan sasvim normalan prosinac.



To se sve naravno odrazilo na moje krhko biće koje se već danima osjeća totalno izbezumljeno od silnih vremenskih promjena i barometarskih eskapada. Neke stare boljke i zdravstveni problemi su mi se vratili u najnezgodnije vrijeme tako da mi svo ovo moje šepesanje i općenito ograničenost radijusa kretanja itekako idu na živce pa imam osjećaj da ću se pretvorit u Herr Flicka, a moguće čak i u von Smallhausena...

Sva sreća što je zgodna medicinska sestra imala jaaaako nježnu ruku kad me bocnula injekcijom u moju presvijetlu...

Ipak, s primjetnim šokom i u stanju krajnje nevjerice, jedva sam progutao saznanje da u popis namirnica koje moram izbjegavati od jučer ulaze čak i čokolada, kremasti kolači i sladoledi???

Ne, ne ne ne, to je već previše za moju hedonističku dušu, ne mogu sve i da hoću prihvatiti takve okrutne činjenice. Pa đemenađe ovaj giht, ime mu se ogadilo, a pogotovo me još iznervira kad vidim u pojedinim medicinskim časopisima da ovu boleščinu zovu „bolest kraljeva!?"

To kao žele reći da ta bolest napada samo one koji su se u svojoj jedačkoj karijeri napapali finih bokuna. A-ha, moš mislit, ma da barem jesam, ne bi mi bilo krivo.
Enti bolest kraljeva, baš me sad u ovo predblagdansko doba može utješit činjenica da je moje čitavo kraljevstvo kupusa i kumpira.
I karote k tome, dabome...
Karota gre.
Neka gre!