Kad koncem godine zavladaju ovako hladni, burni i tmurni dani, u vrijeme kad se polarna noć spusti sve do četrdeset i četvrte paralele, nekako nam se logično nametnu raznorazne osobne inventure, rekapitulacije događaja, a bilo bi poželjno da nam povremeno uleti i kakva dokapitalizacija, ali ah sudbo huda, ostaje nam tek puka tlapnja.

Koliko god se naše životno kolo ludo vrti sve brže i počesto nam se učini kao da se nalazimo na nekom podivljalom ringišpilu u kojemu nas opake centrifugalne sile žele izbaciti iz sedla, dok nas istovremeno s druge strane one centripetalne uvlače u vrtlog iz kojeg više nema izlaska, ne mogu se oteti osjećaju kako u mnogo čemu postajemo sve površniji, malodušniji, da ne kažem tuplji i gluplji.

Jednostavno rečeno, svakodnevno smo izbombardirani silnom količinom novih informacija tako da polako, ali sigurno, postajemo prezasićeni podacima koji ruku na srce, s našim običnim životima i nemaju prevelike veze pa čak i nesvjesno postajemo indiferentni kako na ono dobro, tako i na ono loše.

Pa eto, unatoč tome što često pomislimo kako dani i mjeseci lete ogromnom brzinom, u ovim nam se modernim vremenima počinje događati svojevrstan paradoks jer mnoge događaje koji se realno i nisu zbili tako davno, začuđujuće jednostavno brišemo iz svoje svijesti i uopće više ne razmišljamo o njima.

Vrijeme zastare postaje sve kraće.

Recimo, tek je prije jedanaest mjeseci Barack Obama preuzeo dužnost predsjednika of di-jU-eS-eJ-a, a tko još uopće pamti njegovog dičnog prethodnika, onog idiotiziranog teksaškog kravara?

Odavno smo već zaboravili i naše "domaće" svjetsko prvenstvo u rukometu, opću euforiju i one predivne trenutke kad bi naši rukometaši zagrljeni nakon utakmica pjevali "Morsku vilu".

Ajde priznajte da ste potpuno smetnuli s uma i to da je u travnju ove godine, dakle prije samo osam mjeseci, razorni potres pogodio susjednu Italiju u kojem je poginulo preko tri stotine ljudi.

Ah, da, nekoliko dana ranije, upravo na aprililili, pristupili smo u punopravno članstvo NATO saveza, dakako na sveopću radost stanovništva, uostalom, zar ne osjećate brojne pozitivne pomake na svim poljima života otkada smo postali članovi tog nadasve uglednog društva, tz, tz...

Uglavnom, uz pomoć NATO-a ili bez njega, u svibnju su naše cure iz alpinističke ekspedicije suvereno zakoračile na sam krov svijeta, a od povijesnih koncerata U-2, prošla su tek nešto više od četiri mjeseca.

Zašto onda imamo osjećaj da je sve to bilo tako jaaaaako daaaaaavno???