Gata, malo misto u zaleđu Omiša, smješteno između kanjona Cetine i surih vrleti Mosora, već je nekoliko puta bilo glavno odredište mojih blogolutanja, dijelom zbog gastronomsko-poetskih motiva, a zasigurno i zbog ponekih prijateljsko-rodbinsko-sudbinskih razloga.

Nema u Gatima velebnih palača i raskošnih dvora i tek će rijetki putnici-namjernici prolazeći kroz ovo selo na prvi pogled primjetit i postat svjesni njegove važnosti ne samo ka prijestolnice nekada slavne Poljičke republike već ka misto na kojem su mnogi, mahom tragični povijesni događaji i teški uvjeti života pokušavali slomiti ovdašnje ljude, ali su ujedno i probudili poseban duh hrabrosti, prkosa, morala i ljudskog poštenja koji je oblikova ovog čovika na najplemenitiji mogući način.



Ove smo subote bili gosti u Gatima na svečanom obilježavanju pedeset i pete obljetnice osnutka kulturno-umjetničke udruge "Mosor." Pomislili bi neki - što bi tu uopće trebalo biti posebno zanimljivo, takvih amaterskih umjetničkih društava ima u Hrvatskoj na stotine? Dobro, možda ih ima na stotine i sjajna je stvar da ih ima jer kulturu nekog naroda ne stvaraju samo umjetničke elite i svjetlošću okupane kazališne zgrade, naprotiv, ona vrlo često nastaje u malim, neuglednim i prohladnim dvoranama u kojima zanesenjaci i zaljubljenici u baštinu, crpe svoju snagu sa samog izvora pa riči, pisme i plesove nekih davnih vrimena, brižljivo čuvaju i oplemenjuju za nove generacije.



Ono šta me baš u Gatima izuzetno oduševljava, svakako je posebna atmosfera zajedništva i reka bi - potpuna simbioza između onih kojih nastupaju na pozornici i njihovih sumještana, odnosno publike. Kroz proteklih pedeset i pet godina razvili su se neobični odnosi i došlo je do svojevrsnog ispreplitanja uloga, tako da je naposljetku jako teško odrediti ko je tu izvođač, a ko promatrač. Uz dječju folklornu sekciju ka i one nešto starije plesače i pučke pjevače, u Gatima je izrazito snažna tradicija amaterskog dramskog kazališta poniklog prije svega na djelima "Poljičke trilogije" don Stipe Kaštelana. Proteklih nekoliko godina, otkada je glavnu voditeljsku i režisersku palicu preuzeja glumac sp'litskog HNK-a Trpimir Jurkić (moj rođo, he he ), dramski amateri su napravili još jedan bitan iskorak prema zahtjevnijim tekstovima ka šta je predstava "Nosi nas rijeka" Elvisa Bošnjaka.





Uz ovako slatku okruglastu godišnjicu, vridni članovi "Mosora", napravili su i prigodni DVD u kojemu su kroz sjećanja bivših i sadašnjih članova društva oživile uspomene koje na najbolji način motiviraju one mlađe za neke nove početke. A kad smo kod tih najmlađih, dupkom puna dvorana je ove subotnje večeri burnim pljeskom ispratila i ovacijama podržala nastup dječjeg plesnog ansambla i to je bija trenutak kad su mnogima spontano krenule suze radosnice potaknute izvrsnim nastupom, a još više zbog saznanja da baština predaka nije mrtva, spremljena u muzeje i prepuštena zaboravu, već je i te kako živa, mlada i poletna.



I lipo je vidit to zajedništvo, tu slogu, pogotovo u današnjim vrimenima kad se neprekidno nešto sukobljavamo, svađamo, kenjkamo, cmizdrimo, kad skačemo jedni na druge ka pivci, čupamo se za prsi ka bisne zviri...

Naravno, kad smo već kod starih dobrih običaja, naši gostoljubivi domaćini su nam priredili jedan lipi, ma ne domjenak kako se to moderno kaže, već pravu gurmansku svečanost uz tradicionalna narodna jela i kolače. Mmmmm.... a šta ću vam poć govorit, uz sve te mirise i okuse, čovik ne može bit pametan i ne preostaje mu ništa drugo nego da se do kraja prepusti bonkulovićkim užicima. A prava poljička fešta, od davnih vrimena bila je nezamisliva bez soparnika.



I kad malo bolje pogledam, tu nikakva čuda nema.
Soparnik i poljički Čovik su jedno te isto!

Jerbo, šta je to Soparnik, na prvi pogled jednostavna i siromaška spiza, bokunić blitve između dva tanušna sloja razvučenog tista, oplemenjena samo suzom maslinova ulja i komadićima vlaškog luka.
Ali kad ga probaš - ćutiš sva blaga ovoga svita u njemu, osjetiš na nepcima savršenu slast, osjetiš toplinu vatre s komina, osjetiš plemenitost i bogatstvo siromašnog čovika koji je svojom ljubavlju od blitve, kapule, brašna i vode stvorija vrhunsku deliciju, raskoš okusa zlata iz Gata...