Dooobro, nakon što smo u prethodnom postu uglavnom bili skrušeni, zamišljeni, sjetni i prepušteni poetsko-religioznom nadahnuću, a kako smo se usput opasno približili najkraćim danima u godini u kojima primjetan manjak sunca i topline ne može zamjeniti stotine svijetlećih reklama, blještavih izloga i blagdanskih svjećica, možda nije loše da ovaj današnji bude intoniran u posve drugačijem duru, na primjer užurbano-rekreativno-gastronomskom, vuajnot?





Kao što već čvorci na čvoru crne smrče znaju, proteklih smo dana najviše bili posvećeni disciplini skok u Vis. Obilježavanje blagdana Svetog Nikole u Komiži bio je glavni povod, ali ne i jedini razlog za ponovni posjet prekrasnom otoku koji čak i u ovim kasnojesenskim danima, brižljivo čuva veliki dio svoje vedrine i privlačnosti kakvi ga krase za toplih ljetnih dana.



Čarobna Stiniva, uvala na južnim obalama otoka, dočekala nas je u debeloj sjeni već u ranim poslijepodnevnim satima. Ništa čudno, budući da je ova uvala ostatak negdašnje ogromne špilje kojoj se urušio svod i postupno pretvorio u plažu od velikih oblutaka.





Ipak, čudnovati plastik-fantastik oblutci i valjkasta tjelesa nekog novog doba, danas ne propuštaju nagrditi čak i ovakve ekstra-verđine uvale....



Moram li uopće napominjat da je i ovoga puta naša ekipa bila sastavljena samo od pripadnica nježnijeg spola,



a onda ja u tom društvu upadnem ka livo smetalo ili u najboljem slučaju desni bek.



Šetnjom kroz slikovita sela u unutrašnjosti otoka stigli smo do našeg baznog logora pred sami mrak.



Unatoč vedrom nebu, friška arija nas je počela štipkat za obraze, a to je bija pouzdan znak da smista moramo poduzet odlučne korake za žestoki boj sa tečama, bronzinima, šupjačama i kogomama. Već smo se i prije same ekspedicije dogovorili – ja ću kuvat, a one će prat suđe. Savršena kombinacija!

Istina, obično se u ovakvim prigodama napravi lipa gradelada sa tradicionalnim dalmatinskim specijalitetima ka šta su ćevapi, pljeskavice, kobaje i bržole, ali računa sam – ko će se sad ić s time zawebavat, po mrklome mraku tražit šumu, palit vatru, nadimit se ka pršut i posli svega osjećat vonj osmuđenog bakalara po sebi.

Zato sam predložija – ovoga puta spremamo njoke!
Doduše, neću ih misit i valjat kako bi tribalo onako po zanatu jer bi se posal razvuka na dvi-tri ure vrimena, za ovakve prilike dođu i oni kupovni, ali opet ne bilo koji nego samo ... e čak, ček, stani malo, zašto bi ja ovde besplatno reklamira tvrtku koja je dobila ime po jednom nebeskom objektu!?

Dobro, ako već njoki nisu oriđiđi pravi, onda barem toč mora bit kako triba i to opet pravi dalmatinski – bjanko umak od piletine???

Ako očekujete recept i slike kako sam ja to napravija, uzalud se nadate, koji to ozbiljan kuvar može pripremat takve delicije i usput još slikavat!? Ko ima vrimena za to?
Uostalom, ja sam muško, ne mogu u isto vrime radit više stvari...

Dakle, dok sam ja tako kužinava, moje gracije su za okruglim stolom imale puno novih tema za raspravit. Je, istina je, svaka od njih mi je brižno ponudila pomoć, ali fala lipa, ne triba sad, ako bude stani-pani, zvat ću vas.

I sve je bilo dobro, sve sam drža pod kontrolom dok nisu počele pričat o sisama! N'ti male postole, moram priznat da su me skroz dekoncentrirale s tim sisama tako da mi je na koncu toč ispa jušniji nego šta je triba, a zafrka sam se i za količinu njoka (njokiju!?). Računa sam kao ono -ženskice su to, uvik je nika dijeta u điru, neće one puno, ovo ono...
Ali tako i triba bit, blože mili, to su prave jedre planinarke, a ne tamo neke gospe o' cukra, e!

Uglavnom, unatoč razvidnom padu moje kuvarske koncentracije, "Dalmacija u mom njoku" je ispala savršeno ukusna, nisam dobija niti jednu primjedbu od mojih gracija, ako im se nešto i nije svidilo to su uredno prešutile i dozvolile su svome beta-karotenskom alfa-mužjaku da uživa u svojih pet minuta kulinarske slave.

Najbolja stvar je uslijedila tek nešto kasnije kad smo razumno zaključili kako bi bilo dobro malo protegnit noge prije odlaska u krpe. Nebo puno zvijezda izmamilo je posve spontano iz naših grla žustro pjevanje borbenih koračnica tako je da čitavo Velo Selo odzvanjalo od "po šumama i gorama" do "padaj silo i nepravdo". Eeee, to su bile pisme, a ne ove današnje!

Uz prigodno kikotanje i valjanje od smija, moje gracije su zaključile da sam sto-posto nešto uvalija u one njoke, jer one su blože moj, skroz pristojne cure i sigurno im nikad ne bi ni palo na pamet da u mrkloj zimskoj noći gaze strojevim korakom po selu i pivaju borbene!

Ae, šta sam uvalija, ništa posebno, samo male tajne velikih majstora
Zvijezde na nebu su krive.