U svakodnevnim vožnjama između Trogira i Splita, onom famoznom brzom cestom koja se gradi puževim koracima, obavezno bacim pogled- dva na stjenovite padine Kozjaka, mahnem mu onako u prolazu i u pravilu promislim na to kako najmanje pažnje posvećujemo onima koji su nam najbliži jer se to kao podrazumjeva, to je normalno. Pa eto, iako Kozjak nije živo biće već planina (uh, ovo mi je greška, kako planina nije živo biće!?) uglavnom, šta sam sad ono htio reć, a-ha, dakle, iako mi ta planina nije ono baš član familije, ipak moram priznati da je nepravedno zapostavljam.

Stoga su ovakvi kasnojesenski dani idealna prilika da posvetimo više pažnje Kozjaku, planini koja se ne ističe nekom pretjeranom visinom (najviši vrh se nalazi 779 metara nad morem), ali u svakom slučaju, njegova impozantna figura koja dominira nad Kaštelanskim zaljevom i masivni greben koji se pružio čak četrnaest kilometara u dužinu, zasigurno izazivaju strahopoštovanje i pojačanu dozu opreza.

Kao i svakog puta, u dogovoru s onim gore, osigurali smo nekoliko sati idealnog vremena za bezbrižno tumaranje planinskim prostranstvima jer je nakon subotnjeg pljuska osvanuo prekrasan sunčan dan.





Iako nam ovaj podatak nije baš za pohvalu, autom smo dogibali do platoa ispred planinarskog doma Putalj, ali brzo smo se iskupili jer smo ne čekajući ni časka poletno krenuli prema strmim liticama. Gledajući ih iz daljine, te sure stijene djeluju zastrašujuće i neprohodne, ali gotovo se uvijek nađe nekakva stazica ili prolaz, malo lijevo, malo desno, tako da penjanje čak i po vrletnim strminama ne predstavlja preveliki problem.

Brzo smo izbili na vršni greben i umjesto susreta s nekom divokozom ili možda muflonom, veprove da i ne spominjem, naletjeli smo na nekakav rasklapani kombi koji je suvereno prašio uskom planinskom cesticom prema najvišem vrhu.

No dobro, svatko ima svoj način rekreacije, ali smo se ipak za svaki slučaj brzo sklonili s "magistrale." Hmm... ne bi baš zgodno bilo da nam se na vrhu planine desi automobilski udes.



Naš put smo nastavili dalje prema Marića stajama, napuštenom seocu na sjevernoj strani planine u kojem smo zatekli još nekoliko smjernih planinara u tipičnim nedjeljnim aktivnostima. Uz vatricu i gradele, okupe se ljudi pa se u dobrom raspoloženju redovito smaže i više nego što bi bilo normalno.

Ipak, naša ekipa, mala ali odabrana, odlučila se othrvati zamamnim mirisima pancete s gradela jer smo za naš slijedeći cilj odredili Orlovo gnijezdo, atraktivno i omiljeno planinarsko sklonište smješteno između samih strmih litica. Tu smo se bez bojazni prepustili bonkulovićkim užicima, a imali smo i nekoliko posjeta kaštelanskih planinara kojima je Orlovo gnijezdo očito obavezna postaja planinarskog puta.



Poželjeli smo u toplom skloništu ostati što duže, barem dok ne iscrpimo zalihe ića i pića, ali udari jakog juga koji ovdje visoko u planinama poprimaju posebnu boju zvuka, upozorili su nas kako ne bi bilo zgorega da krenemo dalje.

Mogli smo odabrati lakši put pa se spustiti do obližnjeg planinarskog doma "Pod Koludrom", ali smo ipak krenuli atraktivnijom stazom koja vodi prema Velom vrhu, najvišem vrhu Kozjaka.
Veli vrh je na žalost pod trajnom okupacijom brojnih radara, odašiljača i stotina raznih drugih telekomunikacijskih čuda tako da nismo baš izgarali od lude želje da se približavamo čuvanim objektima.

Ipak, da ne bi ostali uskraćeni užitka osvajanja vrhunaca, pronašli smo i jedan mali prigodni vrhić zvan Debelić koji je u potpunosti zadovoljio naše današnje penjačke ambicije.



Pogled s vršnog grebena je fantastičan, unatoč sada već pravoj navali teških sivih oblaka koji su poškurili čitavo nebo iznad Kaštelanskog zaljeva.



Split kao na dlanu



Čak i industrijska zona djeluje nekako pitomije iz ove perspektive



A sunce je već daleko tamo na zapadu, preko Čiova i Drvenika, sprema se na uron u Jadransko more



Kako smo nadasve mudro zaključili da nema baš prevelikog smisla i dalje stajati na vjetrometini, odlučili smo se za brzi povratak prema nešto mirnijim predjelima, tako da smo u više nego ugodnoj šetnji ubrzo stigli do našeg doma na Putalju i time uspješno zatvorili naš današnji kozjački krug kredom ili gojzama, sasvim svejedno.

U ugodnoj atmosferi ovog izvrsnog planinarskog doma, ostali smo sve do samog mraka pa se na koncu puni zadovoljstva i unutarnjeg mira vratili u "civilizaciju".

Kao i obično, nije se dogodilo ništa veliko, ništa spektakularno, ali svaki put me taj boravak u prirodi ispuni dobrom energijom.
Čak i bolje mislim dok hodam.
Bar mi se tako čini...
Ili se to samo tješim?