Kako na samom početku ne bi bilo nikakve zbunjoze, latinsko idro iz naslova nema nikakve veze sa starim Latinima, Rimljanima a s Grkljanima bome još i manje, ono je u stvari nastalo izvedenicom od talijanskog izraza "vela alla trina" šta bi u neslobodnom prijevodu značilo "idro na trokut". Dobro, ako ćemo bit pošteni, onda valja reć da je većina jedara i tako već trokutastog oblika, a zašto je baš ovo "naše" postalo latinsko, to je već duga priča, a jednim se dilom odvijala čak i priko, da prostite - zahoda!?
Istina je, nisam ništa krivo napisa jer i sami vidite da ovo "vela alla trina" bi bilo najlakše izgovorit ka recimo veltrina ili latrina, ali eto baš se za nesriću na talijanskome jeziku tako zove i ono misto na koje carevi idu pješke.

Zato su naši stari u dva-tri koraka došli do puno finijega izraza i ostalo je "latinsko idro" za sva vrimena.
A kad smo već kod trokuta, priznajem da me povremenu znaju pritisnit, uglavnom polurazložni tjeskobni osjećaji i nisam baš veliki ljubitelj zatvorenih prostora, ali se u jednom posebnom jasno omeđenom prostoru, još od malih nogu osjećam ugodno, sigurno i zaštićeno.

Čovik, Brod i More, ključni su vrhovi mojega "vrlo vlastitoga" imaginarnog čarobnog trokuta i njegov sam doživotni i dobrovoljni zarobljenik. Pa iako je sam njegov oblik prilično nestalan i nikad ne mo'š bit siguran oćeš li ga zateć onako pravilnoga, pravokutnoga sa katetama i hipotenuzama ili će se ujutro dignit na livu nogu pa se pritvorit u zvirasto-oštrokutnoga ili ne daj Bože conkulasto-tupavoga, potpuno sam siguran da nisam jedini koji je infišan i začaran.



Svaki jadranski otok zrači neponovljivom i samo sebi svojstvenom lipotom i svaki je od njih priča za sebe, priča nikad javno objavljena, priča koju pričaju njegove vale, njegove škrape, njegovi ljudi. Pa ako se samo za trenutak vratimo tom čarobnom trokutu, brzo ćemo skužit kako među svim našim škojima i njihovim "trijangulima", postoji jedan poseban, otok koji je njegov oblik doveja do savršenstva - otok Murter!



Naravno, ništa se na ovome svita ne događa slučajno, pa tako nije slučajno ni to da je ovaj otok još od davnina znamenit po svojim brodograditeljima, vrsnim meštrima koji su razvili poseban tip broda - murtersku gajetu. Kako su stanovnici otoka Murtera istovremeno bili i ribari i težaci i pastiri i pomorci, a pogotovo ako uzmemo u obzir da su do svojih posjeda na Kornatima gotovo svakodnevno morali "priko mora", nije nikakvo čudo da su ovdašnji ljudi razvili vrlo poseban odnos prema svojim brodovima.

U njima se idrilo i veslalo, pivalo i tugovalo, umiralo i rađalo...



Ali...

Zamislite, ova priča nema svoj "ali", priča o murterskoj gajeti s latinskim idrom, sritna je priča, tu nema aorista i pluskvamperfekta, to je priča o životu, o tradiciji, o lipoti, o ljubavi koja još danas i te kako živi!

"Dani latinskog idra" na otoku Murteru, manifestacija koja se čvrsto zakorijenila ka stablo masline u škrtoj, ali plemenitoj dalmatinskoj zemlji, to je prava fešta, to je događaj koji okuplja na stotine, na ijade ljudi, domaćih i furešti, zaljubljenika u more i sve ono i lipo i grubo šta more donosi.

Završna regata "Latinsko idro" posebna je atrakcija, u jednom svom dijelu me podsjeća na neretvanski "Maraton lađa", samo šta ovde nije toliko izražen taj natjecateljski naboj.



Atmosferu koja je vladala ove nedilje u samom Murteru, nije lako opisat u dvi-tri riči. I sad moram dobro pazit da ne pobignem u patetiku, ali dobro već znam, kad mi kroz tilo počnu prolazit neke čudne beštijice, kad mi njok u grlu ne dozvoljava da suvislo artikuliram svoje riči, kad oko sebe svuda vidim ozarena lica, oči koje sjaje i iskreni osmijeh - postajem pijan od sriće!



A kad smo već kod pijanstva ili sriće, kako ne'š bit sritan kad ti društvo čine tri gracije, sve jedna bolja od druge, a još ka šlag na tortu ili ka peti ortak dođe tajni agent Rašo, moj osobni savjetnik za intermolekularnu biologiju, skandinavsku numizmatiku, kao i pravilnu upotrebu palatala u staroslavenskim jezicima.

Pripreme za regatu bile su vrlo ozbiljne i temeljite.
Darko Prižmić, jedan od naših najboljih jedriličara, pobjednik gotovo svih jadranskih regata u "normalnim" jedrilicama, nije odolija izazovima latinskoga idra.
Mirno je armižava svoj brod, sve je moralo bit cakum-pakum...



Pojedinci ništa nisu prepuštali slučaju, usvojili su poseban režim prehrane za ovu regatu, pa su za članove posade ili kontrapiz svejedno, angažirali prave pravcate - paprike!



Kako se približavalo vrime starta, atmosfera je postajala užarena do usijanja. Za razliku od ostalih regata u kojima brodovi isplovljavaju na regatno polje pod punim jedrima, gajete su vezane do zadnje sekunde, sidrima po provi, krmama za rivu, a jedra su im smotana. Ma neeee, nisu smotana ka smotana nego su smotana, razumite!?
Ma dobro nema veze...





Publika je zauzela sve moguće požicjune, fotoreporteri su usmjerili svoje topove tako da je svaki kvadratni centimetar pokriven, sve je spremno!







Kad se označi znak za start, jedra se odmotavaju, puštaju se cime, dižu se sidra, regata počinje!







Znate, lipo je vidit moderne regatne jurilice kako rižu valove, pogotovo one na velikim svjetskim regatama, ali kad vidite ove naše gajete kako lipo klize po moru, kad uvate brivu, šesno ka divojke, ma to je milina jedna...







Jednoglasno donosimo zaključak da iduće godine i mi moramo bit u nekoj od ovih gajeta, a ne više ovako u ulazi pasivnih promatrača! Triba uzest škotu u ruke, osjetit tu strast natjecanja, da sve bude kako triba.
Dogovoreno!

E, ma to će bit dogodine, a za ne falit, onako kolafjaka smo se prošetali priko ciloga Murtera, sve do punte koja zavrće tamo prema Betini, bacili smo sidro ispod borova pa mirno očekujemo povratak junaka latinskoga idra.
I stvarno, nije prošlo niti uru-dvi vrimena, evo već ih vidimo, vraćaju se svi prateći brodovi, Lučka kapetanija, gumenjaci. motornjaci, uzorali su more ka da će sadit kavule po njemu!

Svi su nam prošli isprid nosa, ali niti jednoga latinskoga idra na vidiku...
Kad, šta li je, naše gajete prolaze s druge strane ovoga škojića isprid nas, one najbrže već vidimo blizu cilja!
Aaaaa, pa kako to!?





Ništa, nema veze, vraćamo se i mi do samoga cilja, čuje se pisma i smij sa brodova, svi slave i oni koji su prvi i oni koji su dvadeset i prvi, osamdeset i prvi...

Uplovljavaju gajete sa latinskim idrima sve jedna lipša od druge i svaka posada dobija zasluženi pljesak.







Evo nam i ženske posade na "Kurnatarici", priredile su spektakularno uplovljavanje u luku...







Lipe su i šesne naše divojke, i ne samo lipe nego i spretne na brodu i prave su u svakom smislu, ali mene je potpuno raznježila scena kad je jedan ponosni dida na provi "Bažokića" podiga svoga unuka visoko u naručaj i u toj mi se na prvi pogled sasvim jednostavnoj slici, slila sva lipota života, svi oni dani, grubi i teški, sritni i berićetni, sva naša baština koja ne leži sama i zaboravljena po škrinjama i škafetinima već je i te kako živa i mlada.

Da se još jednom sitimo ko smo bili i šta još uvik jesmo, da bez straha idemo naprid sa čvrstom virom u sebe jer kad virujemo u sebe, onda možemo sve.





Na kraju ovakvog dana punog lipote, srce samo šta ne iskoči vanka, a duša ti toliko naraste da cilo more Jadransko u nju može stat i da još uvik ostane malo mista.