Plastična kesica-simbol "civilizacije"

26.09.2009.

Uživajući u udobnom kokpitu Plave ptice i dokono se vozikajući krivudavim puteljcima izgubljenim negdje u pustopoljinama Dalmatinske zagore, spazih u jednom trenutku kako se iz metalik srebrne Opel Astre nepoznatih registarskih oznaka, koja je suvereno prašila drumom otprilike tridesetak metara ispred mene, iznenada katapultira nešto nalik na vrećicu čipsa, a neposredno zatim nepoznat netko je izbacio i oveću plastičnu kesicu koja se trenutak kasnije ponosno zavijorila na jesenskom povjetarcu.

Istog sam trenutka dao desni žmigavac, pokupio otpatke koji su izletjeli iz inkriminirane metalik-srebrne Opel Astre pa požurio za njome, u prvom redu želeći da ostatke plastične kesice vratim ravno u grlo onim idiotima koji su se vozili u autu ispred mene. Na njihovu sreću, nisam ih uspio sustići, jer su vjerojatno na prvom raskršću skrenuli desno s pravog puta.

Ovakvim prizorima možemo svjedočiti gotovo svakodnevno, no danas ipak nemam namjeru toliko se baviti higijensko-ekološkim navikama Homo primitivusa Croaticusa koliko upravo mračnim predmetom njegovog svakodnevnog življenja - plastičnom kesicom.

Znam, u skladu sa normama hrvatskog jezika bilo bi prikladnije reći "plastična vrećica", no za moj pojam to je bila i ostala obična - kesa!

Baš nešto razmišljam ovih dana koji će to proizvod naše suvremene civilizacije ostati zapamćen u povijesti čovječanstva kao onaj ključni, karakteristični, onaj koji će obilježiti čitavu epohu.
Televizija možda, space-shuttle ili kompjuter!?
Dobro, televizori i računala možda jesu važni izumi za povijest degeneriranih humanoida, no povlačeći paralele s kamenim, bakrenim ili brončanim erama, ne mogu se oteti dojmu kako danas živimo ni manje ni više nego u plastičnom dobu, a opet u okviru tog famoznog tempus plasticus, upravo plastična kesica zauzima sam njegov tron kao predmet koji se daleko najviše koristi u svakodnevnom životu.

Zašto mislim da je plastična kesica, pardon vrećica, simbol naše civilizacije?

Pa pogledajte njezine karakteristike - ona je jeftina, lagana, praktična i brzo potrošna.
Zar to nije karakteristika naših života na početku 21. stoljeća?
Sve smo sveli na brzinu, površnost i prolaznost.
Takvi su nam ne samo predmeti koji nas okružuju, (a priznajmo - velik dio njih nam uopće nije potreban) već smo i odnose među ljudima sveli na nešto prizemno, tako površno, nebitno, prolazno.
Trošimo (zamislite groznog, ali istinitog izraza "trošimo"), ne samo omiljene glumce, sportaše, pjevače, idole, već i svoje prijatelje, znance, brakove, ljubavnike...
Imamo na Fejsu na stotine "prijatelja" a veliku većinu od njih nikada nismo ni upoznali.
Niti ćemo.
Oni su nam prijatelji za onih pedeset sekundi koliko im našeg predragocjenog vremena možemo posvetiti...
A gdje je pogled očima, stisak ruku, zagrljaj, osmijeh?
Ma što će nam to, pa za to imamo smajliće!

No, vratimo se mi na plastičnu kesicu.
Nedavno sam dobio jednu forwardušu s bezbroj podataka koji su me u najmanju ruku ostavili zabezeknutima.

Procjena je da se danas u svijetu godišnje potroši blizu 1000 milijardi komada plastičnih kesica! Od toga broja, ne reciklira se niti jedan posto, iz jednostavnog razloga što je jeftinije proizvesti novu plastičnu kesicu nego reciklirati postojeću
Ipak, samo jedan manji dio završi na smetlištima - većina se jednostavno baca u mora, oceane i općenito svugdje diljem našeg "Plavog planeta!"
Naš okoliš, naša mora, jezera, doline i planine, prepuna su odbačenih plastičnih kesica! Dobro, one će se pod utjecajem sunca postupno razgraditi, ali sigurno ne na luk i vodu već na petropolimere koji su podmukli trovači.



Kesetine su osobito opasne za životinje koje žive u "divljini" - one, nesretnice, misle da je to hrana, gutaju ih pa ugibaju u strašnim mukama!
Ugibaju ptice, ugibaju ribe, kornjače, dupini...



Ljudi moji, kamo nas sve to vodi?

Možemo li mi danas išta više učiniti da se stvari promjene?

Tu nije potrebna velika filozofija.
Recite mi, zašto su nestale platnene vrećice?
Sjeća li se itko više starih dobrih platnenih vrećica?
Da, onih priprostih vrećica, istih onih koje su naši roditelji nazivali "borša za spizu!"

Što je njima nedostajalo?
Zašto ih više ne koristimo?

Kada bi svatko od nas koristio platnenu vrećicu, prosječno bi uštedjeli šest plastičnih tjedno, dvadeset i četiri kesice mjesečno!
Mislite li da je to malo?

Ne, ni u kom slučaju nije malo, to je tri stotine komada godišnje po svakom čovjeku, a na nivou čitave Hrvatske - to je milijardu i tristo pedeset milijuna plastičnih kesica za godinu dana!

Mnoge su zemlje u svijetu već zabranile upotrebu plastičnih kesica, među njima zamislite, čak i jedan Bangladeš!
Da da, upravo taj oš-neš Bangladeš s kojim se u mnogim prilikama volimo sprdati!
Irska je uvela poseban porez koji je imao za posljedicu da se korištenje "plastičnjara" smanjilo za devedeset posto!
Sve ove podatke i još more drugih danas lako možete pronaći na internetu.

Osobno, nisam pristalica radikalne, ponekad čak i histerične politike zaštite našeg okoliša, ali opće stanje stvari ne samo da postaje, već je odavno, i to debelo prešlo granice koje nas tjeraju na uzbunu.

I znam, mnogi će reći - ma šta nas sad gnjaviš s tim glupostima, kao da nam nije dosta naše svakodnevne muke, recesije, krize, bezlipice, predsjedničkih bandidata, saborskih prijestupnika i primitvnih gradonačelnika!?

Pa dobro, možda čak i nije važno, možda su ove tuke pametnije od nas.
One će barem preživjeti do Božića...



<< Arhiva >>