Iako je preostalo još dvadesetak dana do isteka roka za predaju ponuda za privatizaciju hrvatskih škverova, pretpostavlja se da je lista potencijalnih investitora manje-više zaključena.

Ako je suditi po do sada iskazanom interesu, upravo moj Brodotrogir kotira kao najpoželjnija udavača, pa je na neki način promoviran kao prva zvijezda natječaja. Koliko je to dobro, a koliko manje dobro, tek bumo vid'li kak bi rekli najši starši vu Dalmaciji.

Ni u kojem slučaju ne želim niti promislit na to da mi je budućnost crna i neizvjesna, jednostavno rečeno – pratim razvoj situacije pa ovih dana malo špijuniram moje potencijalne gazde i njihove namjere jer bložemili – u odlučnom trenutku moram bit spreman za ljuti boj, pardon, nove okolnosti, jel' tako?

A upravo te moje buduće gazde podsjećaju me na kartaško društvo u kantunu neke opskurne birtije - malo govore, mrko pogledavaju na svoje konkurente, sve nešto tiho mrmoljaju, tajnovito, ko to može znat o čemu oni razmišljaju...
Jedino mi se čini da umisto pokera, u ovom slučaju igraju trešetu "ko manje".

Da se podsjetimo, u igri su, ako je vjerovati novinskim napisima - kralj kroma iz Hrvatske Južne Afrike, pa zatim kralj lonaca iz Srpske Švicarske (čoeče, sve neki kraljevi), a nađe se tu i knezova nekretnina, grofova bauštele, a ozbiljnu namjeru iskazuje široj javnosti nepoznati poduzetnik Jozo Dragan ( je li ono nedavno na TV-u bila neka naša sapunica u kojoj su glavne face bili Dragani?)

Vrlo je pohvalno da među interesentima postoje i oni koji zagovaraju nastavak brodograđevne djelatnosti na punti Cumbrijana, ali sve me nekako strah da se tu radi o igri "ko prije divojci" s debelom figom u džepu pa sam vrlo svjestan kako moram bit spreman na prekvalifikaciju. Čoviče, stalno igram u nekakvim kvalifikacijama, a nikako se plasirat na svjetsko prvenstvo, ne valja to, ne valja...

Ma zezam se, čak se mislim kako bi mi u ovom periodu života dobro došla jedna noga u guzicu jer bi tako nešto ipak značilo – korak naprijed!