Ekola, na obalama mora Adrianskoga polako privodimo kraju još jednu turističku sezonu pa dok tako sjetni sjedimo na suroj hridi kraj plavoga mora i duboko razmišljamo o kurcijalnim pitanja ka na primjer za koga ćemo glasat na predstojećim predsjedničkim izborima, smišljamo načine kako se othrvati jesenskoj melaholiji prigodno pjevušeći vesele poskočice popularnog Jole ili Magazina d.o.o.

Meni su turisti općenito jako dragi ljudi. Osobno, svakom bi gostu koji je u ovim recesijskim vremenima odlučio svoj godišnji odmor provesti u Hrvatskoj dodijelio svečanu lentu trobojnicu, a onima koji su nam ostavili poneki ojrić više, obvezatno odlikovanje - Velered ministra Bajsa sa zlatnim zrakama i likom Severine Hrvatske.

No, vjerovali ili ne, postoje turisti koji nisu zadovoljni s nama.
Neimenovan, ali izuzetno pouzdan izvor blizak agenciji Anđa-tours, prišapnuo mi je samo nekoliko od brojnih primjedbi koje su dobili u posljednje vrijeme.
Tako je prije nekoliko dana u agenciju došao turist iz Mađarske koji je žestoko prosvjedovao da je more hladno!?
Naime, Mađar kojemu iz razumljivih razloga ne želim objaviti ime i prezime, ljetovao je u jednom ubavom mjestašcu u blizini Omiša.

Iz agencije su ga nastojali uvjeriti kako se u neposrednoj blizini nalazi ušće rijeke Cetine pa se povremeno hladna riječna voda miješa s morem, ali da je baš toliko hladno, hm...
Ne prihvaćam objašnjenje - rezolutan je bio Mađar - ja sam prije svoga dolaska vidio na svim internet stranicama o Hrvatskoj kako se hvalite toplim morem!

Naravno, gost je uvijek u pravu.

Ima još boljih slučajeva.
Jedna se gošća žalila kako čitava dva tjedna koliko je boravila u apartmanu, nije imala ni kap tople vode za tuširanje.
- Kako niste?
- Lijepo, iz slavine je tekla samo hladna voda.
- Jeste li imali bojler u apartmanu?
- Da!
- A jeste li ga uključili?
- Nisam, zar se i to treba!?

Znalo je biti i gastronomskih problema.

Njemačka obitelj odlučila je provesti vikend u robinzonskom stilu, iznajmili su kućicu na otoku, daleko od civilizacije, bez struje, voda iz gustirne, romantika pod zvijezdama, ludilo totalno.
Kasnije su došli u agenciju totalno iznervirani.

- Nije nam radilo plinsko kuhalo, ništa nismo mogli skuhati!
- Kako nije?
- Pa eto - nije!
- Baš čudno, samo dan prije vašeg dolaska, domaćin je donio novu bocu plina.
- Ma vidio sam da je boca tu, ali plina nije bilo!
- A jeste li odvrnuli ventil na boci?
- Moooolim, kakav ventil!?

I tako, više je nego očito kako brojnim našim gostima moramo mnogo detaljnije objašnjavati pojedine tehničke specifičnosti, a ne se tamo na internet stranicama hvaliti apstraktnim pojmovima poput mora, sunca i sličnih tričarija.
Pusti ti kume moj kičaste prospekte sa zalascima sunca i djevičanskim plažama, daj nam upute kako se rukuje bojlerom ili bocom plina!

Sve ovo mi je palo na pamet jučer kad smo krenuli u jedan neobavezni dužobalni đir. Malo hip, više hop, iznenađeni, ali ne i uvrijeđeni izostankom gužvi na Jadranskoj magistrali, brzo smo stigli do Vrulje.

Jedan od najslikovitijih jadranskih krajolika, mjesto na kojem su navodno drevni Hrvati u stoljeću sedmom prvi put ugledali modro prostranstvo, mjesto na kojem je Josip Pupačić napisao svoje znamenito "More".



Na odmorištu pored ceste, nekoliko zaustavljenih automobila, turistički fotoaparati rafalno pucaju kamo god stignu, a mi smjerni domoroci visoko podignutih noseva odlučili smo se spustiti stazom do mora, u stvari, starom "karavanskom" cestom kojom se putovalo prije izgradnje magistrale. Malo šetnje nam nikako neće biti na odmet...

Na otprilike pola puta prema moru, kočoperi se putokaz na kojemu piše PRIVATE i drugi na kojemu piše PLAŽA. A-ha, tako dakle, privatizacija mora se i dalje uspješno nastavlja, no kako trenutno nemam volje objašnjavati pozitivne propise o pomorskom dobru nadobudnim bahadžijama, ovoga smo puta ipak odlučili krenuti na drugu stranu, tamo i tako do sada nikada nismo bili...



Čitava Vrulja nalik je ogromnom amfiteatru, a od staze koja vodi prema Brelima djeli nas nekih stotinjak metara strmine do mora.



Dok posljednji zraci sunca obasjavaju gole stijene pada mi na pamet kako bi bilo dobro koji put ovdje doći sa šatorom i noćiti. Pa još ako zadere bura, bit će veselja!



Naravno da nismo propustili priliku spustiti se do plaže. Žalo od sitnih oblutaka, zavodljivo nas poziva da se ispružimo i uživamo u netaknutoj prirodi. Istina, ne baš potpuno netaknutoj jer su čak i na ovoj plaži prisutne znatne količine plastičnih kesica, bočica i kantica, automobilskih gum(ic)a i ostalih blagodati naše plastik-fantastik civilizacije.

Bez obzira na to, more miriše kao rijetko gdje pa smo se s lakoćom predali velikom plavetnilu.
Kad ono - brrrrr, ladno ka u jaceri!?

Nakon samo desetak sekundi udrvenija sam se ka zubatac iz dubokoga.
Poala brale šta je ovo?
Bižmo ća, ovo nije za ljude!

Nešto kasnije, kad mi je krv opet prokolala organizmom, sitija sam se onoga Mađara s početka priče.
Možda je čovik stvarno bija u pravu?