Moram priznati da sam namjerno sačekao nekoliko dana s ovim postom, naivno se nadajući kako će prošlotjedni senzacionalni uspjesi hrvatskih jedriličara pobuditi veću pažnju javnosti. No, čuđenju mjesta nema, jer htjeli mi to priznati ili ne, u jednom tako "netelevizičnom" sportu kao što je jedrenje, pravi majstori u pravilu ostaju daleko od objektiva kamera. Snimati fufane sa otromboljenim škembama i fufice sa sisicama na krmama velebnih jahturina, očito je mnogo lakši zadatak i širokoj publici neusporedivo zanimljiviji.

Stoga nije uzgred ponoviti - Šime Fantela i Igor Marenić postali su svjetski prvaci u klasi 470, a Ivan Kljaković Gašpić najbolji je Europljanin u klasi Finn. Uz europsku krunu koju je prije nešto više od mjesec dana osvojila Tina Mihelić u Laser Radialu i još pregršt izvrsnih rezultata ostalih naših jedriličara, ova sezona se s pravom može svrstati među najuspješnije u povijesti hrvatskog jedrenja.

Generacija jedriličara koja je prije desetak godina započela jedriti u Optimistima i u toj klasi pokorila ostatak svijeta, danas je stasala na najbolji mogući način, tako da za sve nas koji smo na bilo koji način povezani s jedrenjem, ovi rezultati nisu nikakvo iznenađenje. Još ostaje samo onaj završni čin s kojim bi hrvatsko jedrenje steklo punopravno članstvo među "elitnim postrojbama" ovog sporta, a zove se - olimpijska medalja. U Ateni i Pekingu izmakla je za "dz", ali eto, nadajmo se da će nam se u Londonu sve to vratiti s kamatama.

Ono što je zanimljivo istaknuti jest činjenica da su svi naši vrhunski jedriličari potekli iz "kućne radinosti", iz svojevrsnog obiteljskog "tihog obrta" u kojem su roditelji preuzeli najveći dio brige i financijske potpore, a klubovi su pružali neophodnu logistiku, ponekad na više, a ponekad na manje uspješan način.

Jedrenje nije sport u kojem možete namlatiti veliku lovu, steći slavu i popularnost, štoviše, vjerojatnije je da ćete čitavu obitelj odvesti "na inkanat", ali tako je to s većinom stvari povezanih s morem. More nudi snove, a naplaćuje zbilju.

Zadranin Šime Fantela bio je prvak svijeta još u Optimistu. Cresanin Igor Marenić, njegov flokista, također je bio član te pobjedničke generacije. U jedrenju je ključan trenutak, prelazak iz Optimista u neku od većih klasa. Kod nas se kao po nekoj inerciji najčešće prelazi u Laser 4.7 pa Laser Radial, a Šimin otac Edo Fantela, u to je vrijeme donio vrlo neobičnu i riskantnu odluku - ide se u klasu 470!

Za usporedbu, to vam je kao da petnaestogodišnjeg svjetskog prvaka u kartingu preko noći smjestite u kokpit Formule 1.

Druga ključna karika bila je preseljenje Igora Marenića sa Cresa u Zadar. Već se u prvim nastupima dalo naslutiti da će od Šime i Igora "biti nešto" jer su u juniorskoj konkurenciji osvajali "sve živo". Nakon nekoliko juniorskih sezona u kojima su postali višestruki svjetski i europski prvaci,
svi su pomalo strepili od prelaska u onu pravu, seniorsku konkurenciju. Brige su se pokazale bezrazložnima, za dvojac Fantela-Marenić, danas znaju svi u jedriličarskom svijetu.

Slična je priča Ivana Kljakovića Gašpića. Iako se relativno kasno počeo baviti jedrenjem, vrlo brzo se vidjelo kako "mali ima mota", tako da je vrlo brzo uspio postati prvak Europe u Optimistima. Sa svjetskih i europskih natjecanja u juniorskoj konkurenciji među Laserašima, stalno se vraćao s medaljama i peharima. Za Ivana je onaj sudbonosni trenutak bio kad se odlučio iz Lasera prijeći u Finn, "kraljevsku" klasu u jedrenju. Poznavajući Ivanovu upornost i sklonost fanatičnom radu, nisam ni sumnjao da će se već nakon nekoliko sezona vinuti u sam svjetski vrh.
Ovoljetno treće mjesto na prvenstvu svijeta i apsolutni trijumf na kontinentalnom, definitivno su cementirali Ivanovo mjesto među najboljim jedriličarima sviijeta.

Mogu li ovi sportski uspjesi Hrvatsku barem malo pomaknuti iz statusa primorske u daleko cjenjeniji rang pomorske zemlje?
Naravno, trijumfi naših jedriličara još su uvijek samo simbolične naravi, ali čak su i kao takvi više nego znakoviti. Kada ćemo i hoćemo li uopće početi doživljavati more kao prednost, a ne kao golemu prepreku?
Može li ta famozna "Jadranska orijentacija" uistinu zaživjeti ili će zauvijek ostati mrtvo slovo na papiru? Za Jadran nema straha, na njemu će se ploviti i dalje, samo u kolikoj će mjeri naše more biti uistinu naše - to je već pitanje!

Opet ponavljam onu svoju staru, već pomalo izlizanu rečenicu - sport je ogledalo života.

Oni pametniji će u uspjesima Ivana, Tine, Šime, Igora, senzacionalne Blanke Vlašić i mladih vaterpolista, prepoznati ključ uspjeha.
Na žalost, oni koji su slijepi i kod zdravih očiju, kod nas su još uvijek u debeloj većini.