Neobično je bilo to ljeto, s jasnom granicom po sredini, kao da je netko uzeo lubenicu i razrezao je na dva dijela, polovicu iznio na stol, a drugu sakrio u frižider i tamo je zaboravio. Nakon žestokih vrućina i dugotrajne suše, s prvom se kišom u kolovozu nanizali tmurni dani pa se tako sivi i memljivi protegli sve do kraja rujna kad su se konačno stišale nevere i zavladale prave jesenske bonace.

Tih sam dana osjetio kao da mi je ljeto ostalo dužno, a dijelom i ja njemu, pa sam poželio poravnati račune dok smo još imali vremena jedno za drugo. Ljetno društvo se razišlo, netko je otišao za Zagreb, netko u vojsku, netko je potegnuo čak do Amsterdama. Odlučio sam otići na more, doploviti do južnih obala Otoka i tamo pronaći mir i tišinu, barem na par dana ostati sam sa svojim mislima, koje ponekad znaju biti ugodno, ali bogme i naporno društvo kad se raspojasaju i otmu kontroli. Upriličiti razgovor između sebe i mene, posvađati se ako treba pa se miriti, a u predvečerje još jednom lamentirati o tome jesu li na moru ljepši zalasci ili izlasci sunca.Uvijek ponesem poneku knjigu, ali nikad ništa ne pročitam. Nema se vremena, naravno. Toliko je posla na brodu kojeg treba obaviti. Popraviti svjeto na vrhu jarbola. Odmrsiti tunje. Promrsiti nešto prosto.

Skrivena uvala izgledala je neobično u jesenskim tonovima, na prvi pogled ista kao u sredini ljeta, ali već se na drugi jasno osjećala svečana tišina u kojoj je i najmanji zvuk odjekivao snažnije, a šum vjetra kroz krošnje borova i krikovi galebova kao da su se htjeli natjecati s morem koje je disalo iz dubine teško poput starca, mrgodno, muklo, ali istovremeno moćno i tajanstveno.

Slično kao što se oči priviknu na mrak pa nakon nekog vremena u tami počneš prepoznavati obrise i oblike koje u prvim trenucima nikako nisi mogao zamijetiti.
Spustio sam sidro po provi, otpustio dovoljno konopa i pustio neka me vjetar okreće kako njemu odgovara. Tako sam mirniji nego kad se vežem za kraj. Uvala je zaštićena od zapadnih i sjevernih vjetrova, jedino zna biti neugodna po jugu. A jugo neće tako skoro. Barem se nadam da neće.

Dok sam čeprkao po kutiji za alat u kojoj sam prije više od mjesec dana, u bijegu od nevere, brže-bolje nagurao dvije lampadine, jedan okrnjeni nožić, poluraspadnutu kapu i nekakav zahrđali predmet kojem nisam mogao dokučiti svrhu i namjenu, učinilo mi se da sam krajičkom oka, prema obali, među stijenama spazio neku neobičnu sjenu. Pojavila se u iznenadno i ubrzo nestala. Kao da je bio dupin, možda tuna ili neka druga velika riba ali opet – zašto bi dupini i velike ribe plivale tako blizu obale? A da se nije Adriana vratila!?



Znatiželja mi nije dala mira pa sam se lagano po krmi spustio u more i počeo oprezno plivati. Znao sam da se na tom dijelu krije jedna malena uvala, koja čak nije ni prava uvala, više kao usjek među škrapama s malim žalom na dnu, vjerojatno ostatak neke davne morske špilje čiji se svod urušio nakon bezbrojnih udaraca valova s pučine.
Plivao sam polako i što je moguće neprimjetnije, još me samo nekoliko metara dijelilo od uvalice. Zastao sam blizu stijene koja mi je zaklanjala pogled, s jakim osjećajem da tu zaista nekog ima i već u sljedećem trenutku spazih – ženu!?

Ispružila se u plićaku ležeći potrbuške, imala je bujnu blago kovrčavu kosu i tamna, suncem obojana leđa koja su neobično bljeskala na popodnevnom suncu. Primirila se, kao da spava, gotovo da ne diše... Hm, pomislio sam, to je vjerojatno neka djevojka s Otoka, koja se došla okupati. Zašto mi se učinilo da sam vidio nešto sasvim drugo!?
Već sam htio zaplivati natrag prema brodu kad se ona odjednom trgne, okrene prema meni i bez imalo iznenađenja pogleda me krupnim plavim očima, pogledom u kojemu se miješala drskost, oholost, samouvjerenost, ali i začudna ljepota.
Tom pogledu jednostavno nisam mogao odoljeti pa sam opet zaplivao prema njoj.

- Stani! – rekla je odlučno.
- Stao sam, oprosti, nemoj misliti da sam neki napasnik.
- A tko si ti?!
-Tko sam ja!? Nitko poseban, obična lutalica...
- Pa što tražiš ovdje, lutalice?
- Ništa, samo mir.
- A-ha, samo mir, kažeš...pa nije to malo, a nije ni lako tek tako pronaći svoj mir.
- Da, u pravu si.

Djevojka se spusti u more i s nevjerojatnom lakoćom dopliva bliže meni. Učinilo mi kao da na sebi ima neki neobičan kostim, pogotovo donji dio, sličan neoprenskom odijelu za ronjenje, a na nogama peraje. Zapliva oko mene tako brzo i spretno, kao da će otplivati dalje, ali se već sljedećeg trenutka opet vrati prema meni. Prekrasna je, vragolasto se smiješi, izaziva, kao da se hoće poigravati sa mnom...

- I? Kako se snalaziš u traženju svoga mira?
- Slabo, skoro pa nikako, satima sam već tu.
- Znam, vidjela sam te, u stvari, gledam te već neko vrijeme
- Kako ja tebe nisam spazio?
- Zato što se skrivam. Samo me rijetki mogu vidjeti.
- Kako se zoveš?
- Hm, zar je to važno?
- Pa dobro, ne moraš reći ako ne želiš.

- Ja sam sirena.
- Sirena? Neobično ime.
- Ne, to nije moje ime, kažem ti - ja sam sirena.
- Molim!?

Još jednom vragolasto, uz vrisak, u trenu, otpliva krug oko mene.

- Pa dobro, baš izgledaš kao sirena s tim odijelom na sebi.
- Kakvim odijelom?
- Pa tim što imaš, kako se to zove, monoperaja, kako li već...
- Zar ti nisam rekla – ja sam sirena!
- Ma daj, sirene ne postoje.
- Misliš?
- Gledaj!

Dopliva skroz blizu mene, iskoči iz mora, spretno i snažno, pa već u sljedećem trenutku zaroni u dubinu vidim je kako dotiče dno pa iznova izbije na površinu tik pored mene. Ostao sam zbunjen, nepomičan, bez riječi – to što ona ima nije nikakvo odijelo, ona ima tijelo ribe!? Nisam mogao doći do daha.

- Što si rekao – da sirene ne postoje?
- Samo u bajkama, nikad nisam vidio ništa slično.
- Ni ja, vjeruj mi...
- Pa kako... živiš?
- More je moj dom.
- I stalno si u moru?
- Mogu izlaziti na obalu, ali kao što vidiš - ne mogu hodati.
- Ma ne, pa ti se poigravaš sa mnom.
- Slušaj me dobro, nemam se namjeru poigravati s tobom, ne sumnjam da si iznenađen, ali... reću ći to još samo ovo. Nisam oduvijek sirena, nekoć sam i ja bila žena, sasvim obična žena.

Iza rta koji je zatvarao Skrivenu uvalu s južne strane iznenada se začuo hroptavi topot motora nekog nepoznatog brodića, tup-tup-tram-tram, tup-tup-tram-tram.
Nekoliko trenutaka kasnije pojavio se obris starog drvenog brodića u kojem su se nalazila dvojica ribara.
Sirena ih je pogledala, u trenu se promijenila, lice vrckaste djevojke kao da je odjednom poprimilo izraz straha i tjeskobe.
- Oni me ne smiju vidjeti!
Nisam uspio ništa ni odgovoriti, a sirena nesta u moru isto onako tajnovito kako se i pojavila maločas.
Ribari su vezali svoju barku na drugom kraju Skrivene uvale. Vjerojatno su vani topili mreže i parangale pa su odlučili ovdje pričekati zoru.

Dugo u noć nisam mogao oka sklopiti.
Sve mi se zbrčkalo. Mislio sam da haluciniram, o božemili, kakva sirena, pa jesi li normalan, to se neka cura samo zezala s tobom, daj izbaci te lude misli iz glave, šta ti je...
Negdje pred svitanje, ribari su otišli iz uvale, kroz polusan sam čuo kako pale motor i odlaze. Opet sam ostao sam.



Osvanulo je sunčano jutro, bez daška vjetra. Bilo je toplo na zraku, ali more više nije bilo tako ugodno za kupanje. Otplivao sam do one uvalice među stijenama, u kojoj sam jučer našao sirenu. Nikoga nije bilo.
Nikakva traga. Namjeravao sam se vratiti na kopno tek predvečer, ali me košmar u glavi upozorio kako bi bilo dobro krenuti što ranije. Da, najbolje mi je otići iz ove uvale, ovo nema smisla...

Pokrenuo sam motor da se zagrije, zakoračio na provu izvaditi sidro iz mora, već sam ga odvojio od dna, kadli opet ugledam nju – sirenu!

- Kamo ćeš?- upita me.
- Vraćam se na kopno.
- Zašto?
- Pa, ne znam, ne osjećam se dobro, evo opet te vidim, reci da si priviđenje, reci da si san, reci da ne postojiš...
- Ne brini se, nije ništa od toga, ne idi još, molim te...

Vratio sam sidro na dno, ugasio motor.

- Što ti misliš o meni?– upita me sirena.
- Ne mislim ništa, u stvari, mislim svašta, a bolje bi mi bilo ne misliti ništa. Jedino znam da si prekrasna.
- Zaista?
- Upravo tako.
- Što ti se sviđa na meni?
Što mi se sviđa? Pa najviše mi se sviđaju tvoje noge, naravno, a što bi drugo.
Nemoj se šaliti sa mnom.
Dobro. Sviđa mi se tvoje lice, čisto, jasno, a posebno oči, kao da je nešto duboko u njima, taj tvoj pogled, osmijeh, ne znam...

- Znaš, dugo sam te čekala.
- Mene?
- Da.
- Kako si znala za mene?
- Nisam znala, ali sam slutila da ćeš doći.
- I po čemu znaš da sam upravo ja - taj?
- Jednostavno – znam.

- I što ćemo sad, da se ja pretvorim u sirenca?
- Ne, sirenci ne postoje.
- Jesi li sigurna?
- Da, potpuno sam sigurna.
- Kad si jučer odlazila, rekla si da si i ti nekad bila obična žena, eto vidiš, to želim, želim da opet postaneš žena, da budeš pored mene.
Ona se pomalo uvrijeđeno odmakne od mene, otpliva, zašuti.
- Ponovno postati žena mogu jedino ako mi ti pomogneš.
- Reci, učinit ću sve za tebe.
- Jesi li siguran da to uistinu želiš?
- Potpuno sam siguran.
- Zapravo ti ne mogu reći što točno moraš napraviti, ali molim te da me saslušaš.
- Slušam.
- Otprilike dvanaest milja prema otovorenom moru nalazi se još jedan otok. Nije velik, manji je od ovog na kojem smo sad, Škojić se zove, možeš ga čitavog obići za sat-dva. Na tom otoku živi samo jedan čovjek, stari Pustinjak. Njega moraš pronaći. On jedini zna kako mi možeš pomoći.

Škojić... znao sam da postoji taj otočić, ali do njega nikad nisam doplovio, uvijek mi se činio dalek i nepristupačan, nikad nisam niti pomišljao na to da na njemu netko može živjeti.
Stari pustinjak...ovo postaje sve bolje, tko zna kako uopće izgleda taj čovjek, kakve je ćudi, ako može sam živjeti na pustom otoku tek tako, u dobrovoljnom izgnanstvu, taj očito nije sav svoj...

- Čitavo vrijeme govoriš kako uistinu želiš da opet postanem žena.
- Da.
- Pa...što čekaš, pođi onda...
- Kako ćemo se opet naći?
- Ne brini ti za to, vratit ćeš se u ovu istu uvalu, a ja ću znati da si tu.

Pogledavši sirenu još jednom, osjetivši njezin pogled koji je pogađao ravno do dna, nisam ni mogao imati drugog izbora. Odlučio sam, moram do tog otoka, pronaći starog Pustinjaka.



Za nepuna dva sata plovidbe bio sam blizu Škojića koji ni po čemu nije izgledao kao posebno drukčiji od ostalih jadranskih otoka, sad mi se čak i nije učinio toliko dalek i stran. Tražio sam prikladno mjesto za pristajanje, ali na najbližoj obali obrubljenoj oštrim sikama, to se nikako nije moglo.

Na drugoj strani stijene više nisu bile tako nazubljene, ali i one su bile nepristupačne, visoke, strme i kao nožem odrezane. Otok je izgledao potpuno pust, mada su brojni suhozidi pravilno rapoređeni nijemo kazivali kako se do njega ne tako davno ipak češće dolazilo. Vidjevši da ne postoji povoljno mjesto za pristajanje, spustio sam sidro i odlučio otplivati dvadesetak metara do obale. Na obali me dočekao neugodan vonj galebova kojih je na ovom otoku bilo nebrojeno mnogo. Škojić je sav zarastao i teško prohodan, prepun grmova kapara, ružmarina, tek su se na nekim mjestima visinom izdvajale široke krošnje rogača prepune tamnih duguljastih plodova. Između dva suhozida nazirala se uska ugažena staza koje se uspinjala prema sredini otoka. Već nakon nekoliko minuta hoda stigao sam do napuštenog seoca, tek nekoliko oronulih kamenih kućica kojima su krovovi odavno propali. Ipak, jedna među njima izgledala je drukčije, već je na prvi pogled bilo vidljivo da u njoj netko živi. Nisam ni sam znao hoću li što doviknuti, kako dozvati, kako se predstaviti. Pokucao sam na poluotvorena vrata i glasno upitao ima li koga.



Iz mračne prostorije na vrata je izišao visok, suhonjav sijedi starac. Iako mu je lice bilo izborano i neobrijano, u njegovu je pogledu bilo nečeg mladenačkog. Upitno me pogledao očekujući da kažem zašto sam ovdje.

- Vi ste...oprostite što smetam... vi ste Pustinjak???

Ništa nije odgovorio, samo me gledao ravno u oči.

- Sami živite ovdje? - ponovih nemušto blesavo pitanje, bilo je sasvim jasno da na ovom otoku nema nikog osim njega.
- Triba li vam voda? - konačno progovori Pustinjak
- Voda!? Ne, ne treba mi voda... u stvari možda čak i treba, ali nisam zato ovdje...
- Ne tribate vodu?
- Ne...možda....ma nije važno...
- A šta ti je važno?
- Sirena.
- Sirena!?
- Da, sirena me poslala k vama...

Pustinjak se nervozno okrene natrag prema kući, odmahne rukom i reče:
- Sinko, o čemu ti pričaš, jesi ti šta pija, sirene ne postoje.
Krenem za njim i sad nešto hrabrije izgovorim:
- Zaista sam vidio sirenu. Razgovarali smo. Rekla mi je da je i ona sama nekada bila žena i da bi to opet mogla postati, ali da jedino vi znate kako...

Okrene se Pustinjak prema meni, oštro me pogleda onim živim očima i upita:
- A tebi bi nešto značilo da ona opet postane žena?
- Značilo bi mi...mnogo bi mi značilo, osjećam da je zarobljena u onom tijelu ribe, osjećam da želi biti slobodna...
- Biti slobodna...oli u moru nije slobodna?
- More je samo privid slobode.
- Svi smo mi zarobljenici mora - sjedne Pustinjak na drvenu klupu ispred kuće i pogleda prazno u daljinu.
- Dođi sinko, reče pomirljivo, sidi tot na banak...

- Znaš - nastavi on priču - i ja sam nekada bija mlad ka ti, mislija sam da je čitav svit moj. Živija sam na Otoku, baš ovome sa kojega si ti sad doplovija. Teško se u ta vrimena živilo, ima si bokunić škrte zemlje, vode ni za lik, ljudi su bižali u veliki svit u potrazi za boljim životom, ali malo njih se vraćalo. I ja sam se dugo premišlja. Ćutija se rat… Želija sam otić i ja, ali volija sam jednu divojku s Otoka. Bila je prava lipotica. Jelena se zvala. Tribali smo se vinčat. Prsten sam joj bija kupija...

- Zašto niste, što se dogodilo?

- Eh, zašto nisan, sinko moj… Nisi onda moga dovest divojku tek tako u siromaške dvore, ona je bila gospodskoga roda, njezini me nikako nisu tili. Onda sam se odlučija ukrcat na brod, zaradit čakod šoldi, vratit se doma i zaprosit je. Samo, nisu onda vijađi bili ka danas, velika su i gruba mora bila, a brodi nikakvi, znala su navigavanja trajat po dvi, tri godine. I tako, u pola tega moga prvega vijađa, izbija je rat.

Jednega dana, nasrid Atlantika, napale su nas njemačke podmornice. Čudo brodi su potopile. Puno je ljudi išlo fondo. Noć je bila, ništa se nije vidilo, ali ja sam se nekako uspija održat da ne potonen, dopliva sam do jednega lajbota, uvatija se za njega, a unutra su bila četvorica mornara sa moga broda. Uvatili su me za ruke, tirali priko bande unutra i tako sam priživija. Barem san tako mislija. Ali tek nan je onda počela kalvarija, nismo znali ni di smo ni kud smo, ostali sami na srid kulfa. Srićon, među tom četvoricom, bija je i jedan poručnik ča je izučija mornaričke skule i cilo vrime je govorija da negdi blizu moraju bit niki otoci. Nosili su nas valovi više od dvadeset dan dokle nismo ugledali terafirmu. Sritni smo bili ka mala dica.
Bija je to dosta veliki otok, ali čim smo se iskrcali, vidili smo da na njemu žive niki divlji ljudi, opasni, svadljivi, nisi se nikako moga s njima sporazumit. Posli par miseci, kraj otoka se usidrija jedan grčki brod, vozija je za Arđentinu. Pita sam kapetana može li me ukrcat, da me odvede bilo di samo da se maknem sa otega otoka.

I tako sam nakon nikoga vrimena završija u Južnu Ameriku. Sve sam proša, svašta sam radija za priživit, cili rat sam osta doli. U tuđemu svitu, bez ikoga svoga, samo sam sanja dan kad ću se vratit doma.
Devet godin je prošlo od onega dana kad sam poša navigavat dokle sam se vratija na svoj Otok…

Pustinjak zastane, spusti glavu i duboko uzdahne.
- Ma... bolje bi bilo da se nikad nisam ni vratija…

-Šta se dogodilo?

- Na škoju nije ostalo ni tri dila svita ča sam ja pamtija a kad sam izaša na mul, gledali su u mene ka u duha: Marine, jesi li to ti?
Prvo šta sam učinija čim je brod akošta, poletija sam prema njezinoj kući, nisam moga izdržat kad ću je prije vidit. Uša sam u dvor, pokuca na vrata.
Kad me je ugledala, cila je problidila, samo šta nije pala u nesvist.
- Marine, ti si… ti si živ!?
- Jesam, vratija sam se.
Iša sam je zagrlit onako zamantan od sriće, a ona me grubo gurnila od sebe.
Za njom je na vrata izaša niki čovik, meni nepoznat, prostrilija me očima.
- Marine… samo je tiho rekla…ovo je moj muž…

Osta sam inkantan tu na pragu njezine kuće, nisam se moga pomaknit niko vrime, vas sam se zacrvenija od srama a onda sam se bez riči okrenija i počeja trčat koliko su me god noge nosile. Jelena je vikala je za menon: - Marine, stani, stani, da ti rečem, Marine stani…
Okrenija sam se prema njoj: - A šta mi imaš reć, oli ne vidim, nisam slipac!

- Marine, javili su mi da si poginija, da si se utopija, sedan godin sam čekala, od tebe nije bilo ni traga ni glasa.

- Kako si im mogla virovat, znaš da su nas uvik tili razdvojit!

- Marine, morala sam živit, čovik je bija dobar prema meni… ja sam te mijun puti oplakala. Vidiš da još nosim tvoj prsten, znaš i sam koliko sam te volila.

- Vrati mi oti prsten!
- Marine, nemoj mi to činit.
- Vrati mi ga!
- Marine!
- Reka sam!

Skinila je prsten sa svoje ruke i dala mi ga, a meni se nešto stislo u grlo, nisam moga više reć niti jednu rič samo sam se okrenija i uteka ka lupež. Istoga dana sam s jednom batelom doplovija do ovega škoja. Ovdi sam dolazija još prije ka dite, tu smo znali brat rogače, čuvat koze. Prvih dana nisam ni sam zna šta ću. A onda sam odlučija ostat. Reka sam – bolje živit ovako sam nego bez nje. Navika sam se živit sam. I tako sam na ovome istome mistu već četrdeset godin, do dana današnjega. Nikad se nisam više vratija na Otok.

- A Jelena?
- Kasnije sam dozna da danima posli ni s kime nije progovorila njanci riči. Svake večeri bi išla na puntu Kalafata, tamo bi samo stajala nepomično i gledala u more. Jedne noći je nestala. More je progutalo. Niko je nikad više nije vidija.
..


- Tužno...
- Tako je valjda tribalo bit...

Već sam počeo sumnjati kako mi ovaj samotni starac prepun tuge može pomoći, a onda, kao da je rukom odnio svu bol sa svoga lica, okrenuo se prema meni i pitao:

- Vidija si sirenu?
- Jesam.
- Je li bila lipa?
- Prava kraljica...
- E sinko moj, ma ja ti tu više ne mogu pomoć.
- Kako ne možete?
- Morat ćeš sam.
- Samo recite.
- Slušaj sinko, vidiš li ovi put među ruzmarinima?
- Vidim.
- Poć ćeš s njime priko ciloga Škojića sve do istočne punte.
- Dobro...
- Tamo ti ima jedna velika pećina, Garbina, tako joj je ime. Ali ne mo'š ništa vidit sa kraja. U Garbinu možeš uć jedino ako zaroniš.
- Koliko je duboko?
- Ima ti dobrih sedam-osam metri dubine, moraš uvatit zraka i zaronit skroz prema dnu i onda ćeš vidit prolaz među stinama, ka nika vrata kroz koja moraš ulist na drugu stranu i tako ćeš uć u Garbinu.
- Vidi li se išta unutra?
- Mračno je, ali sad ti je pravo vrime da kreneš. Oko podne ti svitlo pada najbolje.
- U toj spilji žive sirene?
- Ma ke, tamo nema ni žive duše.
- Pa zašto onda...
- Čekaj, stani, nisam ti reka sve, još ne znaš šta moraš napravit!
- Čekam...
- Slušaj, sinko, ja sam star, ne mogu više zaronit toliko duboko i uć u Garbinu, ali slušaj me dobro.
Unutra ćeš vidit jedan svitlucavi kamen na njemu ti je zarizan znak, simbol u obliku križa. Ispod toga kamena nać ćeš jedan prsten o' zlata. Njega moraš uzest i izvadit vanka!
- Prsten?
-Tako je, prsten.
- I nakon toga?
- Doćeš opet do mene.



Krenuo sam prema istočnoj punti koliko god sam brže mogao. Zadatak nije izgledao nimalo jednostavan i čitavo sam vrijeme razmišljao ne krije li se u ovome planu neka neočekivana opasnost, nešto na što neću imati pravog odgovora. Premda na moru nije bilo ni daška vjetra, valovi mrtvog mora nemilice su udarali u okomite litice. Po uputama starog Pustinjaka, upravo je ovdje trebalo biti to mjesto. Skočio sam u more, nekoliko puta zaronio pod stijene ne bih li ugledao taj otvor o kojem mi je pričao. Polako me već počela hvatati panika jer sam se istrošio u bezuspješnim zaronima. Napokon sam primijetio kako se na jednom mjestu boja mora izrazito mijenja. Zaronio sam i shvatio da se upravo tu nalaze vrata kroz koja se može ući u Garbinu. Vratio sam se na površinu, duboko udahnuo dovoljnu količinu zraka i ponovno zaronio.
Sad ili nikad!

Nisam bio osobito vješt ronilac, ali ovo je ipak bilo nešto posve drukčije.
Samo me bilo strah da neću pronaći pravi ulaz i da ću ostati zarobljen ispod mora.
Na svu sreću, čim sam prošao ta vrata, zasjala je - kao nekom magijom stvorena - veličanstvena modra svjetlost koja mi je pokazala put.
Izronio sam unutar Garbine!

Spilja je bila puna odlomljenih gromada stijena koje su ležale razbacane na sve strane. Grozničavo tražeći u polumraku taj svjetlucavi kamen s urezanim križem, pobojao sam se da ga neću tako lako naći, ali na svu sreću, upute starog Pustinjaka bile su dobre. Urezani križ bio je gotovo neprepoznatljiv, ali više nije bilo sumnje da je upravo to ono što tražim. Pomaknuo sam kamen, izbacio ga iz ležišta, nagnuo prema sebi i zaista, ispod je zasvjetlucao zlatni prsten! Nisam želio ni sekunde više ostati u Garbini iako je bila veličanstveno lijepo obojena. Skupio sam snage za još jedan uron, sada mi gotovo ništa više nije bilo teško. Stisnuo sam zlatni prsten u šaku i on je zajedno sa mnom izronio na svjetlo dana nakon svih tih silnih godina. Još onako mokar, gotovo sam trčeći stigao do kuće starog Pustinjaka.

- Tu je – rekoh slavodobitno.

Stari Pustinjak gledao me s nekom neobičnom mješavine sjete, radosti i tuge, za trenutak sam pomislio kao da je zažalio što mi je odao svoju tajnu.
Ponovno smo sjeli na drvenu klupu ispred kuće.

- Sinko, odnit ćeš taj prsten sa sobom, vrati se na Otok, pronađi tu svoju sirenu. Kad je vidiš, daj joj ovaj prsten.
- Pa kako će ona opet postati žena?
- Učini kako sam ti reka i ne pitaj me ništa više.
Slutio sam da je ovaj prsten koji je stari Pustinjak sakrio u Garbinu upravo onaj prsten koji je prije više od pedeset godina poklonio svojoj Jeleni, ali me iznenadilo to kako mi ga je tako lako prepustio, gotovo da ga nije ni pogledao. Kasno popodne vratio sam se na Otok, u Skrivenu uvalu. Čekao sam do mraka. Sirena se nije pojavila. Te sam noći imao košmarne snove. Sanjao sam da opet moram roniti do onog ulaza u Garbinu, kako vraćam prsten ispod kamene gromade pa opet uzimam i taj isti san se ponavljao i ponavljao unedogled. Osvanulo je novo jutro. Već sam treći dan bio na moru. Sirena se još uvijek nije pojavljivala. Već sam se pobojao da je ovo sve bila velika fantazmagorija, ali zlatni prsten kojeg sam držao u ruci, nedvojbeno nije bio moj, značio je jedinu moju poveznicu sa stvarnošću.
Napokon, oko podne, začuo sam poznat zvuk, lagano komešanje mora, jedan savršeni val i sirena je opet bila tu. Mislio sam da će biti sretna što me vidi, ali izgledala je prilično zabrinuta.

- Jesi li pronašao starog Pustinjaka?
- Jesam.
- Što ti je rekao?
- Dao mi je ovaj prsten da ti ga predam.
- Dobro, možemo li izići na onu položenu stijenu u dnu vale?
- Možemo, zašto ne!?

Doplivali smo do stijene koja je blago ulazila u more; sirena je začuđujućom spretnošću izišla van i tek sam tada jasno mogao vidjeti te njezine peraje, ali sam okrenuo pogled na drugu stranu. Sve mi je to bilo pomalo zastrašujuće.
- Hoćeš mi dati taj prsten – tiho je rekla.

Lagano sam joj uzeo desni dlan i navukao zlatni prsten preko prstenjaka. Istog trenutka, sirena se počela lagano tresti kao u groznici. Lice joj se iznenada počelo grčiti, na čelu su se pojavile prvo neznatne pa sve dublje bore, crna kovrčava kosa izmijenila je svoj oblik u nešto neprepoznatljivo, odbacila je svoju peraju, otkrile su joj se noge, ali se njezin preobražaj i dalje nastavio. Iz trenutka u trenutak postajala je sve starija, koža joj je postajala smežurana, jedino su modre oči zadržale sjaj. Nakon otprilike jedne minute ispred mene je stajala neka sasvim druga žena, gotovo starica, oronula izgleda, ali sad tako neopisivo sretnog, gotovo blaženog izraza lica.

- Oprosti, samo je tiho zaustila, oprosti molim te, iskoristili smo te.
Nisam mogao doći do riječi.
- Ja sam Jelena.
- Ti si.... Marinova Jelena, koja je nestala one olujne noći prije četrdeset godina?
- Da, ja sam ta.
- I živjela si svih ovih godina kao sirena?

- Mogla sam vječno živjeti kao sirena... Oprosti mi još jednom, vjerojatno ni ne slutiš koliko sam ti zahvalna, ali moram te zamoliti još samo jednu stvar.
- Reci.
- Odvedi me na Škojić starom Pustinjaku.
- Starom Pustinjaku?
- Da.

Ukrcali smo se na brod i krenuli ponovno prema samotnom pučinskom Škojiću.
Ovoga nas je puta stari Pustinjak dočekao na samoj obali, pokazao mi mjesto na kojem mogu pristati.
Jelena se tresla od uzbuđenja.

- Kako izgledam – pitala me.
- Predivno - rekao sam, mada sam lagao jer je u mojoj glavi još bila snažna ona slika prekrasne mlade žene koja je nestala u samo nekoliko trenutaka.

*****

Sirena i Pustinjak našli su se zagrljaju nakon pedeset godina.
Jelena i Marin opet su bili zajedno. Samo to su htjeli. Samo to su željeli. Otplovio sam sa Škojića gotovo i ne oprostivši se od njih. Riječi su ostale zarobljene, neizrečene. Dugo su mi mahali s obale.


Dok sam se vraćao na kopno, miješali su mi se osjećaji.
U jednom sam trenutku bio povrijeđen, već u sljedećem neopisivo sretan.
Kad je već i Otok ostao iza mene, pojavila su se dva dupina u blizini broda.
Poigravali su se, bježali s jednog boka na drugi, iskakali iz mora pa bi za trenutak nestali, opet izranjali, kao da su se smijali...
Pratili su me čitavim putem, sve do ulaza u luku.
Tada su samo još jednom snažno iskočili iz mora i vratili se prema pučini...

*****

Dvadeset godina je prošlo
Jučer sam opet bio preko kulfa, na Škojiću, prvi put nakon...
Tamo više nikoga nema.
Kuća starog Pustinjaka zjapi prazna, kamene ploče na krovu svom težinom pritišću nejake drvene grede.
Još samo nevera-dvije i sve će se urušiti.
Ostat će samo nejasni tragovi života.



Kod istočne punte, upravo tamo gdje se nalazi skrivena Garbina, zastao sam, ugasio motor, ostao plutati, nošen vjetrom, strujama i valovima...
Za trenutak mi se učinilo kao da u labirintima uskih prolaza između hridi, more i vjetar stvaraju neku posebnu, samo svoju muziku. Tiho povela flauta pa tek nešto snažnije saksofon, a između njih se isprepleli zvukovi harfe...
Kao zov sirena...
Na trenutak sam poželio ostati ovdje zauvijek.