Nisam još posve siguran je li to dobro ili nije, ali u posljednje vrijeme primjećujem da na moje e-mail adrese više ne dolaze spam poruke koje mi po izuzetno povoljnim cijenama nude određene proizvode sumnjivog porijekla koji bi navodno omogućili mom pimpeku da čudesno izraste u pravu pravcatu zvijer.
Vjerojatno su odustali od mene i proglasili me za beznadežan slučaj.
Nikad od mene seksualnog predatora...
No, zato svakodnevno dobijam zanimljive poruke ponešto drugačijeg sadržaja!
Uglavnom počinju sa Congratulations, bla bla bla, vi ste sretan dobitnik brda love na našoj lutriji, samo vas molimo da ispunite ovaj kratak formular i u najkraćem mogućem vremenu lova će biti prebačena na Vaš račun.
Oh, kako je to divno!
U prosjeku svakog dana dobijem 891 tisuću i 934 britanske funte!
Hm, ma da je dobijat samo onih 934 funte "žunte" svakog dana, pa to bi bilo prekrašno!

Mislim da bi to bio sasvim pristojan dnevni proračun za recimo, razna tumaranja, vrludanja i skitanja, za otkrivanje nekih novih predjela koje do sada eto, tek pukim slučajem nisam uspio pohoditi.

Budući da najveći dio mojih postova pripada kategorijama "fotografija, priroda, putopisi", netko neupućen bi vrlo lako mogao zaključiti kako pripadam onoj vrsti sretnika koji stalno negdje putuju.
Na žalost, istina je posve drugačija.
Ne, daleko od toga da nisam "mobilan", ali to su uglavnom kratki, mahom jednodnevni, u vrh glave, vikend-izleti.
Kratki, ali slatki doduše.
Nisam nezadovoljan, naprotiv, jer iz svih tih izleta ma koliko "ograničenog" karaktera bili, uvijek dobijem gomilu zadovoljstva, ispune me morem dobrog raspoloženja.



Ali...u posljednje vrijeme, sve jače osjećam kako mi u tim pričama nešto nedostaje.
Kao da me počinje pritiskati lagana klaustrofobija, željan sam novih širina, dubina i visina.
Ne tražim ništa posebno, ne patim sada od tamo nekog Mauricijusa, Tahitija ili Novog Zelanda...
Iako ne bi bilo loše, naravno.

Uffff, da samo znate koliko dugo već nisam iša "vanka"...
Ma... sram me je reć!
Zbilja me je sram reć.
Dobro ajde, staru dobru Bosnu i Hercegovinu i tako ne računam pod "inozemstvo".
Webeš zemlju koja Bosne nema!
Ali recimo - Beč, Rim, Venezia... pa bložemili, nije to na kraj svita!

Čovječe, stvarno me je sram.
I sad, kad malo bolje promislim, više sam proputova u svojih prvih dvadesetak godina života nego li sve kasnije.
Najprije je doša rat, di'š dok traje rat, pa je eto na sriću proša taj prokleti rat, pa se nije moglo danas, nije ni sutra, ali ni prekosutra.
Sad opet nika kriza, recesija, sto đavli, nikako na zelenu granu.
Godine prolaze nervoznim korakom, godine prolaze - mi stojimo...

Ma da barem imam koga od rodbine dikod po svitu pa da im se ka ono mogu javit i po mogućnosti uvalit na dva-tri dana.
Ništa!
Nemam nikoga ni u Amerikama, ni Australijama, ma čak ni po Švabijama.
Svi su mi se stisli u ovi kantunić svita između Zadra i Splita!
Mogu ih sve obać za dvi ure vrimena.

Pih!



Ali, znate li šta mi je najsmišnije u svemu ovome?
Ma lako ću ja i za Beč i za Veneciju, Rim, Pariz i London.
Ako uspijem – uspijem, bit će prilike, kad-tad.

Ali zamislite sramote!?
Ma koje li sramote?

Ma brate, sramota me da mi je čitavo područje "lijepe naše" istočno od Zagreba, preciznije – istočno od Dubrave i Sesveta, prava pravcata Terra incognita!
Možete li vi to virovat!?
Nepoznata zemlja!
Osim šta sam jednom, još ka dite, proša vlakom od Zagreba do Beograda, posli toga nikad ništa više.
Bjelovar – nikad!
Koprivnica – nikad!
Osijek – nikad!
Vukovar, Vinkovci, Požega, Slavonski Brod, Đakovo, Valpovo, a šta ću dalje uopće ić nabrajat, sve vam je jasno...

Jel' tako da mi to nikako nije u redu?

A ja se još ovde prodajem za nekakvoga "putopisca!?"
Neš ti putopisca od Slatina do Čvrljeva...



Stoga, krajnje mi je vrijeme da poduzmem nešto konkre(ve)tno!
Eto, već sam donija prvi zaključak - ubuduće moram najmanje dva vikenda godišnje rezervirat za akciju "Slavonijo more moje!"
Nemojte mi se molim Vas, sad ljutit vi iz Podravine, Posavine, Baranje i tako dalje, za nas imberlane s mora, sve je to "Slavonija", u širem smislu, naravno...
Računam ja i na vas, u svakom slučaju, na sve vaše ljepote, divote i krasote.

Dakle, nema mi druge, nego evo sad javno i svečano objavljujem kako tražim "rodbinu" istočno od Zagreba.
Pogotovo rodice!
U četvrtom, petom ili kojem daljnjem kolinu, nema veze.
Mislim... da se ne izgubim u tim vašim zelenim ravnicama...
Ae!