Kad smo prije kojih dvadesetak dana nošeni valovima nepoznatog povjetarca koji za sada ima tek status kandidata za punopravno članstvo u ruži vjetrova, u mezzonavi doplovili do Tribunja, nekako nam se logičnim učinilo da usput skoknemo i do obližnjeg otoka Murtera budući da nam je već od ranije bilo poznato da tamo ima puno puno lipih stvari koje tek očekuju svoje zasluženo mjesto u ovim skitaralačkim zapisima. No (bez međutim), kako nam toga dana biometeorološke prilike nisu stvorile idealno ozračje za neobavezna lutanja, a još su nam se uz to nenadano pobrkale određene sitnice prije svega vezane za logistiku čitavog projekta, donijeli smo jednoglasan zaključak kako se prvom prilikom moramo vratiti na ovaj otok.

Istinu govoreći, iz određenih geografsko- akademskih krugova, povremeno se čuju razmišljanja kako otoci Krk, Pag, Vir, Murter i Čiovo, i nisu pravi otoci iz jednostavnog razloga što su svi redom mostovima povezani sa terra firmom pa se prigodno mogu smatrati PSEUDO-otocima. Ako bi takvom logikom išli još i dalje, tada bi trebalo dobro razmisliti kako nazivati recimo Primošten, Tribunj ili pak Nin.
Možda – pseudo-poluotocima!?
Što li će tek onda biti sadašnji poluotok Pelješac kad se tamo za nekih otprilike pedeset i osam mandata vlade zna se koje stranke konačno napravi famozni most, za sada ne želim niti razmišljati.

U svakom slučaju, bilo da ovaj besjedničarsko-slikopisni uradak nazovemo reportažom o pseudo-otoku ili možda tek pseudo-reportažom o otoku Murteru, krajnji je čas da prestanem sa ubitačnim rečeničnim konstrukcijama jer već s pravom pretpostavljam kako mi ove vrle umotvorine čitaju samo moji najvjerniji ljudi.
Hvala Vam ljudovi!



Idemo!
U samom dnu prostranog Pirovačkog zaljeva udobno se smjestila plitka uvala Makirina koja je još od davnina poznata po ljekovitom blatu. No, dok ne stignu topliji dani kad ćemo se bez postrasuda moći hrvati i uživati u blagotvornom učinku mulja našeg svagdašnjega, pogledajmo što li nam se to zanimljivoga krije na samoj obali. A krije se vjerovali ili ne – prava mala senzacija.



Prilikom obnove crkvice svetog Martina koja je podignuta na ovom mjestu prije gotovo punih tisuću godina, pronađeni su brojni arheološki nalazi koji su potvrdili postojanje vile rusticae još iz vremena (pra)staroga Rima kao i ostaci bazilike iz 5. stoljeća. Sve to danas sačinjava jedan izuzetno vrijedan kompleks pa iako o arheologiji najblaže rečeno, nemam blagog pojma ili finije – „to nije moje područje“, posebno me oduševio način kako su izvedeni radovi. Ako zanemarimo nekoliko plastičnih kesetina kao jedan od znamena, uvjetno rečeno civilizacije s početka 21. vijeka, čitav ovaj lokalitet izgleda zaista sjajno.





Uz sve navedeno, izuzetno je lako pristupačan jer otprilike nakon dva kilometra vožnje od skretanja sa jadranske magistrale prema Tisnome, postoji tabla koja vam jasno kazuje da se crkva svetog Martina nalazi u neposrednoj blizini, niti na pet minuta hoda ...

Nakon male prigodne lekcije iz povijesti, sada zaista krećemo prema našem otoku Murteru pa prekoračivši mostić u Tisnome, ubrzo stižemo u Jezera, kako kažu – najmlađe misto na otoku.
Jezera su za divno čudo, svoje ime dobila upravo po jezerima koja doduše nisu nekih spektakularnih dimenzija, ali u svakom slučaju, ne možemo ih svrstavati u najobičnije bare ili još gore –lokve.



Na uzvisinama iznad Jezera također nalazimo nekoliko dražesnih crkvica koje su isto tako lako pristupačne smo tako pozdravili i svetog Roka i svetog Konstancija ( u povjerenju – za ovog drugog nikad čuo, ali ja i tako nisam posve relevantan oko navedene problematike).





Tragajući za svetim Nikolom i njegovom uvalom, spazili smo na vrhu jednog brežuljka nešto što nas je u prvi mah podsjetilo na neku veliku mega-bunju. No, ubrzo samo saznali kako se u stvari ne radi o bunji već o nečemu čak i atraktivnijem! Naime, ova velika gomila uredno naslaganog kamenja, nalazi se na ovom mjestu još od vremena Liburna, ilirskog plemena koja je u davna vremena nastanjivalo ovo područje, naravno još prije dolaska divljih Avara i nadasve uljuđenih starih Hrvata naravno adakuće nego tako...





Ono što je posebno zanimljivo – ovo uzvišenje imalo je ulogu svjetionika jer su se upravo na ovome mjestu palile vatre koji su bile vidljive daleko sve tamo do otvorenog mora. Ono što je još zanimljivije – postoje teorije koje kažu da je čitav otok dobio ime upravo po ovoj „morskoj kuli“ (mor-tar) kao i po istoimenoj uvali koja danas ime dijeli upravo sa zaštitnikom putnika i mornara, svetim Nikolom i u ta davna vremena dok još nije bilo Jezera, ovdje se nalazila glavna luka.
I danas u toj uvali miruju brojni ribarski brodovi.





Nedaleko od ove atraktivne građevine koju u narodu nazivaju još i „pudarica“ naišli smo na tri prekrasna, pre-pre-dražesna primjerka autentičnog originalnog hrvatskog, preciznije – dalmatinskog tovara.



Ah... nemam riječi, slike sve govore...





Naš put nastavljamo dalje prema zapadnom dijelu otoka na kojem se nalaze Betina i Murter. Naravno, za mene ovakvog, potpuno opčinjenog i zamantanog morem i brodovima nema većeg zadovoljstva nego li doći u ovakva mjesta sa bogatom i raskošnom brodograditeljskom tradicijom. Betinska ili murterska gajeta, brodić je izuzetne ljepote i elegancije, ali što je još važnije - to je brod izuzetnih maritimnih i ako hoćete – gospodarskih svojstava jer je za ovdašnje ljude, gajeta sa latinskim „idrom“ oduvijek značila puno više...











Betina i Murter su spojeni i praktično čine jedan – usudio bi se reći - gradić, ali eto skrušeno priznajem da nisam upoznat kakvi su ovdje malomišćanski odnosi. Znajući dobro za bezbrojne primjere „dobrosusjedske netrpeljivosti“ diljem naše obale i otoka, mogu samo pretpostavljati da se i ovdje nešto slično događa. Ovom prilikom smo nastojali pravedno raspodjeliti vrijeme u oba kraja „blizanaca“ pa smo tako u Betini popili kavu a u Murteru prošetali uz marinu sve do groblja na punti. Moram priznati da me ovaj prometni znakić na zidu murterskog groblja ipak poprilično zbunio...



Na koncu, u samom Murteru smo se popeli do još jedne crkvice posvećene svetom Roku koja se nalazi iznad mjesta, a upravo smo naišli na procesiju za križnim putem pa smo morali biti vrlo tihi i neupadljivi.





Obasjani marčanim suncem kojega smo jedva dočekali iako dobro poznamo njegovu varljivu ćud, još smo jednom osjetili dah iskonskog Mediterana koji itekako živi na ovom otoku ili pseudo-otoku kako vam god bilo drago. Otok plodne crvene zemlje na kojem rastu masline i loza, otok blagih i pitomih polja i brežuljaka, otok na kojem miriše more kao nekad, otok sa kojeg puca čeznutljivi pogled prema čudesnim Kornatima, sve je to „kula nad morem“, „mor-tar“ ili jednostavno – Murter...