Kako dosadno sivuljast i prilično hladnjikav zimski dan obojati vedrijim koloritom, pače kontemplirati na temu je li sivilo mora prirodno ogledalo tmastog neba ili možda to isto nebo samo po sebi impregnira more "metalic-silver" nijansama, pitanja su koja se nakon ranojutarnje aromatične i nadasve razbuđujuće nessice nameću sama po sebi...

Žustro odbijajući i samu mogućnost da takva tmurna konstelacija mora, neba i postojećeg svega, izazove u meni totalnog sivonju , intenzivno upinjem zakržljale moždane vijuge dozivajući koliko-toliko zadovoljavajući odgovor na prigodnu temu „kamo danas, ne pitaj me za sutra!?“

Daleko od toga da bi bilo loše zaputiti se prema nekim dalekim i samo po pričama poznatim zakutcima Plavog Planeta, ali eto, dok mi se izvjesne stvari usko vezane za monetarnu-fiskalnu politiku ne poslože na prihvatljiv način, preostaje mi do daljnjeg, zadovoljavati i sa manjim...

Očekivanjima, nadasve...

Kako ne bi sve ostalo samo na priči, ideja je već tu i samo čeka potvrdu:
- Ajmo napravit đir do Tribunja!
- Do Tribunja!? Šta ima tamo?
- Nemam pojma, zato moramo poć vidit pa ćemo znat.
- Ajmo ća!

I tako, dok si izrekao pojam „pribrokvavanje“ u formi glagolskog pridjeva trpnog, „plava ptica“ veselo je zabrundala i zaprašila uzbrdo malom cestom preko Prapatnice, Ljubitovice, Boraje pa samo usput pozdravivši Krešimirov grad, ubrzo stigla pred Vod'ce pa onda još samo malo malo do Tribunja...

O Tribunju znam tek toliko da se najstariji dio slikovitog mjesta nalazi na malenom otočiću koji je kamenim mostom spojen s kopnom, kao i da je iz Tribunja jedriličar Šime Stipaničev, a vjerojatno i „budinoćasmirnomore“ Đani, ali isto tako mi je ostalo upečatljivo da mnogi Tribunjci brižljivo njeguju svoju „samsonite“ kudravu grivu, doduše, još pretežno u formi prezrene „fudbalerke.“ Kako je moja ćupica posljednjih godina iz ne znam kakvih razloga rapidno osiromašena, tko zna, možda mi se na licu mjesta otkriju neka nova saznanja...

Na samom ulazu u mjesto prostrani je parking, neasfaltiran doduše, ali barem nema nikakvih prijetećih rampi, lisica, vučina i ostalih zvijeri.

Gotovo na prvom koraku dočekao nas je ni više ni manje nego jedan top!?
Kako u neposrednoj blizini, za divno čudo, nije bilo nikakvog topničkog dnevnika, nismo uspjeli saznati sve podatke o možebitnim zločinačkim djelovanjima ovog ubojitog oruđa u nedavnoj prošlosti kao ni ispitati krunske svjedoke...



Za to vrijeme, jedan je dječarac s tunjom u ruci lovio špariće i nije pokazivao niti najmanju volju da nam objasni svrhovitost topničke bitnice na tribunjskoj rivi...



Naravno, kako sam ja ipak profesionalno deformiran, objektiv digitalca gotovo automatizmom traži zanimljive brodske oblike...



Zakoračivši preko malenog kamenog mostića, našli smo se u najstarijem dijelu „maloga mista“.
Kako pretpostavljamo da nas očekuje izuzetno naporan obilazak otočića, koncentraciju za naporni pothvat i okrijepu najprije tražimo u „Basaduri“.
Kava – vrlo solidna, vrlo...
Samo... priznajem kako nisam baš mjerodavan, meni je i tako svaka dobra.
Manje ili više...

Budući da nemam toliko veliko oko kao Mišo Mate Kovač da mi može čitava Dalmacija u njega stati, ovog sam puta savršeno zadovoljan i s tribunjskom verzijom priče „jedan čovik, jedan brod i jedan pas“.



A dok pas svoje slobodno vrijeme provodi u ribolovu, jedna se dražesna maca udobno smjestila u okvir svog prozorčića...



U labirintima uskih kaletica, lako se nađu zanimljivi prizori poput ovog usamljenog špakera na sred ulice ...



Ispod jednog volta ne piva klapa niti se vidi Šolta, ali tu je i jedna bičikleta koje vjerojatno pamti i Mariju Tereziju...





Tribunj je poznat kao ribarsko mjesto. Osim velike marine za manje-više šminkerske moreplovce, na velikom mulu su, jedan do drugoga vezani ribarski brodovi. Oni nemaju vremena za zimski san.



Upravo se jedan takav vraća s mora. Ako je suditi po vazdagladnom i nervoznom letu desetaka blesavih galebova iza njegove brazde – lov je očito bio dobar. No, pravi ribar nikada to neće priznat.
Eeee, slabo, slabo, nema ribe, skupo gorivo, veliki nameti...
Ne more se živit ovako, ne more, prodat ću i brod i mriže i parangale...
A-haaaa, virujem vam ljudi moji, mislim to da vam nije lako, nije da nije...





U samoj staroj jezgri neugodno nas je iznenadio veliki broj srušenih i napuštenih kuća. Kao da je vrijeme odavno stalo, vjerojatno je to ona uvijek ista priča o stotinama nasljednika koji se ne mogu međusobno dogovoriti oko raspodjele imovine. Pa onda – bolje da propada, nego da ga uzme netko kome ne pripada.
E, tako to ide kod nas...

No, idemo mi dalje, na ovaj „kopneni“ dio.
Jedna od, za moj pojam, najblesavijih novotarija u eri industrijskog turizma jest nazivanje raznoraznih megalomanskih zgradurina s bezbroj uguranih apartmana između betonskih zidova - vilama!?
Ma dajte molim Vas, kakve su to vile!?
Obično se nazivaju po gazdaricama - Vila Marija, Sanda, Fani, Gabi, Barbara, sve nešto univerzalno, internacionalno.
U Tribunju sam međutim, ugledao nešto potpuno drugačije!



Vila Ante, wow kakvo zvučno ime!!!

Unatoč prevladavajućem meksikanskom stilu gradnje koji se poput virusa graditeljskog ludila prenio iz susjednih Vodica, daju se pronaći i poneka zanimljiva arhitektonska ostvarenja...



Na vrhu brežuljka iznad mjesta nalazi se crkvica svetog Nikole i uokolo nje staro groblje. Pogled s ove uzvisine briše one nezgodne detalje, tako je to uvijek kad se gleda „s visoka.“



Naravno, kakva bi to priča o Tribunju bila kad ne bi uključivala i tovare!?
Osim spomenika najdragocjenijoj beštiji-spasitelju Dalmacije, na obližnjem otočiću Logorunu, nalazi se prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca, a glavni nositelj svih aktivnost je udruga „Hrvatski tovar“
Bravo za hrvatske tovare!



Nije tovar nikad bija samo obična tegleća beštija. Uvik je bija puno više od toga, skoro ka ravnopravni dil familije, dilija je s težakom svu muku, mižerju i trud. Prinija je tovar na svojoj škini vagone vina, stolitre ulja, brimena šume od nevrimena, gladi i očaja.
Al' je bija spas za proć tamo di niko nije tija ni moga.
To je dil naše baštine, naša povijesti, a ako ćemo bit pametni – mogla bi to bit i naša budućnost, unatoč tome šta su tovari danas na puno drugačijin požicjunima.