Pivac stoji
na jednoj nogi.
Vitar gonja
Lepušinu po gumnu.
Ladno li je
Krvi ti Is'sove.

Imotski haiku - nepoznati pjesnik s početka 21. stoljeća...

Skrušeno se ispričavam čitateljima kojima je spominjanje krvi sina Božjeg u kontekstu lepušine i pivca možebitno povrijedilo vjerske osjećaje, nadam se da i sami znate kako nisam baš ja autor ove stihoklepačke umotvorine ali eto - u atmosferi duge zimske noći dok moja mati bijelo platno tka, odnekud mi je sve to nenadano doletjelo pa zalepršalo poput snježnih pahuljica.

Znate ono kad krajem šestoga miseca, početkom sedmoga, udru vrućine, užge se nebo i zemlja, tuče zvizdan u glavu, sav se znojiš ka divovski panda u sauni pa čekaš prvi reful maeštrala ka milost Božju a ono ti se ničim izazvan nakelji neki pametnjaković pa bezobrazno i huškački opali tiradu: "Ma jesi vidija koja je ovo vrućina, pakal pravi, ne more čovik disat, ni mislit, ni odat, ne more ništa.... A joooo lipo li je kad je zima, uvik je puno bolje, nema vakvih vrućina...blažena zima!

Blažena zima!?
A-ha!
Enti zimu i ko je izmislija!
Eto vam je na sad!
Je li guštate, je li se osjećate blaženima?
Mo’š mislit!

I onda me još neki neodgovorni pojedinci prozivaju priko e-maila da šta više čekam, da di su mi slike o’ sniga!?
Ajte lipo lovit rake i vi i snig!
Neš ti sniga, ovo je više bija medolino i rižolino iz dubokoga nego snig. To šta naši ljudi činidu mirakule tamo di najmanje triba, to je već drugi par postoli. Atroke, opsadno stanje – uspaničeni reporteri amateri javljali sa svih strana županije – Aržano dvajstipet centimetri, Šolta osam centimetri, Prugovo dvanajst, Trolokve, Čvrljevo – ko to zna više koliko…
Niko nije iša na posal, dici nema škole...
Koliko je ovi naš svit inšempjan dokazuje i jutrošnji izvještaj meteorologa na Radio Splitu koji je svečano izjavija kako je trenutačna temperatura u Splitu minus dva centimetra!? Samo nije reka je li to izmirija po Celzijusovome ili Fahrinome centimetru?

U svakom slučaju, nemam namjeru potrošit cili današnji post na vremenski izvještaj, ajmo mi malo u đir kako i priliči poštenome svitu. Neš ti, oli se ne može đir napravit i po minus dva centimetra, jel’ tako…
Inšoma, nećemo daleko, samo na istočni kraj splitskoga megalopolisa,a to vam preciznije oće reć – u Omiš. Asti miša, a šta mi je to doć do Omiša!?







Davno su prošla vrimena “Jadranskih susreta” i potonulih pršuta kad su Omišani i Trogirani bili ljuti protivnici.

Omiška plaža je za moj pojam bila lipša nego Copacabana još od onih vrimena prije Mediteranskih igara kad smo snimali promotivne spotove za gradove-domaćine. Možda ovi mlađi i ne znaju, ali igre se nisu održavale samo u Splitu, nego deboto po svim malim mistima u okolici. Eto recimo, veslalo se rijeci Krki, u Zatonu, ragbi se igra u Makarskoj, rukomet u Trogiru, streljaštvo u Stobreču, mačevanje u Hvaru…
Gospe moja, ma je li moguće da je od MIS-a već prošlo trideset godin?
Ček, ček, sedamdeset i deveta, dvi iljade i deveta...
Bome je, godine ne lažu...



Uglavnom, još se i sad sićam tog omiškog video-spota u kojemu je grupa momaka "glumila" igranje nogometa baš na ovoj plaži. Nije to bija običan balun, izvodile su se akrobacije, voleji, škarice, žongliranja i sve je to bilo snimljeno s puno šušta i gušta.
Na žalost, danas na svemoćnom Jubitou nema tih spotova, ali bilo bi puno lipo kad bi se, eto baš za 30-godišnjicu, sav taj materijal sa i okolo MIS-a skupija na jedno misto, na jedan DVD pa da ga možemo pokazat mladim generacijama...

Nego, vratimo se mi omiškome điru pa iako buretina puše kroz kanjon Cetine ka tasmanska zvir kroz trombon, kad lipo nabiješ vunenu kapu na glavu, rukavice, tri para bičava,četiri sloja hulahopki, ma bolje ti je nego malome mišu u bumbaku...
Plažom sve do punte pa onda uz obalu Cetine nazad.





Omiški brodovi jasno su određeni na "morske" i "cetinske". Granica je naravno-most.
Ili si vamo, ili si tamo, moraš se odlučit...





Priko mosta o' Cetine...



Pa onda još malo s druge bande...



..Zavonjalo smilje s krša, zapivali grdelini.
Hrvatski se barjak vije na omiškoj stini...



Visoko nad nama, smješka nam se mosorski vrh Kozik, poljički Olimp...



Lip je osjećaj gledat sve te planinske vrhove i sam sebi zadovoljno u brk reć – bija sam gori...
I to lani, baš nekako u ova doba...

A kad smo već kod naših planinarskih tema, svratili smo do naših dragih i milih, Ane i Stipe koji su svoje malo bračno-ljubavno gnijezdo svili baš u Omišu. Naša Ane broji dane kad će postat mama a Stipe ponosni tata. Ostalo ih je još malo malo, samo pinkicu. Po mojoj stručnoj procjeni – Ane će rodit u sridu, dvadeset i petoga veljače.
Ako se koko oće kladit sa mnom, samo neka izvoli...
Majdo, Nedo, Dane, Buška, Duje, di ste!?
Ala koju ćemo feštu napravit!!!

I moram vam na kraju reć – fali mi moja eko-hedo-planinarska ekipa, di su one stare pisme, di su oni lipi dani...ova zima nas je skroz rasula, ne valja nam to, nikako ne valja...

I zato jedva čekam da smrzajica prođe.
Neka ide ća, nismo je mi ni zvali!
Duga je ova zima, preduga...
A samo čekam ove filozofe tamo negdi krajem šestoga miseca, kad mi počnu trubit – blažena zima...
Poslat ću ih pravo, drito i ravno u dalmatinsku sibireju!
Enti zimu i ko je izmislija!