Više se i ne sjećam kada sam prvi put čuo za Krasno, ali dobro pamtim kako bi nekih davnh zima čim bi malo zasnježilo i zaburilo, životno ozbiljan glas voditelja na Radio Zagrebu izvještavao kako je na dionicama Oštrovica-Kikovica, Bruvno-Mazin i Jurjevo-Krasno potrebna zimska oprema ili u gorem slučaju pak da su zametene do besvijesti, te da je prolaz njima do daljnjega obustavljen. Općenito, ti snjegovi su imali nezgodan običaj da stalno padaju u neka nezgodna vremena i time konstantno iznenađuju dežurne službe za održavanje prometnica.



I upravo to čuveno Jurjevo-Krasno, oduvijek mi je zvučalo nekako melodiozno i egzotično pa iako u to vrijeme nisam bio siguran je li nedostižno zimsko Krasno u stvarnosti prijevoj, vrh ili možda mjestašce u kojem živi neka naša plavokosa Hajdi, s uzdahom bi pomislio kako eto baš nije pravedno da između tog famoznog Jurjeva i Krasna uvijek ima snijega k'o u priči, a da kod nas na moru toliko željne pahulje za dišpet baš nikada ne padaju.

Upravo zato, a možda čak i zbog još mali milijun drugih stvari, moje dileme zapravo i nisu bile dileme kad su nas Ana i Stipe nedavno pozvali da im se pridružimo pa da konačno odemo na jedan lagani neobavezni snježni vikend i to pogađate već - baš u Krasno!

Za divno čudo, ovoga puta u Krasno ipak nismo išli starom magistralom preko Jurjeva, već najprije Dalmatinom do Otočca pa onda još samo malo vijugastim puteljcima po brdsko-planinskim krajevima. Doduše, u subotnje jutro prije polaska, nazvao nas je naš zabrinuti domaćin da nas izvijesti kako ne očekujemo previše zimskih radosti jer da snijega u čitavom Krasnom Polju ima svega dvije - tri krpe. No, nisu nama ni na kraj pameti kojekakve skijaške vratolomije, velebne žičare, spustovi i slalomi, mi i tako snježnu bjelinu trebamo u prvom redu zbog duhovno-kontemplativne naravi...

Uostalom, naša Ane je ovih dana doslovce zakoračila u deveti mjesec trudnoće, mali Bebač polako postaje nestrpljiv pa smo naše aktivnosti u svakom slučaju nastojali prilagoditi "drugom" stanju.

Prije dolaska u Krasno, svratili smo u obližnje Kuterevo u kojem se nalazi utočište za medvjede i to ne za samo one male leteće. Iako je lički medvjed ponajbolje zaštićen u svom prirodnom okruženju, dolazak u utočište ponekim sirotim medvjedićima postaje jedini način preživljavanja. Pretpostavljajući da medvjedi spavaju svoj zasluženi zimski san, nismo mnogo ni očekivali, stoga nas je otkriće dvaju brundavih medića naprosto oduševilo. No, Bena Zvir i Blago Zoo kako se zovu, nisu bili posebno oduševljeni s nama, iskreno - nisu nas previše šljivili već su se radije prepuštali međusobnom razgovoru...



Ostavili smo Benu i Blagu u njihovom miru pa pohitali dalje prema našem odredištu. Kad nam je bljesnuo pogled preko Krasnog polja, u trenutku smo shvatili da su one "dvije krpe snijega" prilično rastezljiv pojam. Otapao se on ili ne, još ga ima o-ho-ho, u obilatim količinama, barem za naše pojmove...



Naravno, nismo dugo čekali za učinit prvi đir po Krasnome i već nam je na prvi pogled bilo jasno kako nas čekaju zaista ugodna iznenađenja. Iskreno-očekivao sam nekakvo seoce sa desetak kućeraka, ali brzo smo shvatili kako je Krasno uistinu - prekrasno. Mada posljednjih stotinu godina broj njegovih stanovnika stalno opada, to je jedno od rijetkih ličkih sela koje nije raseljeno. Današnjih 550 stanovnika živi u četrnaest, uglavnom patronimičkih zaselaka. Devčići, Anići, Vukelići, (nastavite niz...) U Krasnome je smještena najstarija šumarija u našoj zemlji, osnovana daleke 1765. godine. Osim Šumarije Krasno, tu je još i šumarski muzej kao i "šumarska kuća" u kojoj smo pronašli izvanredan smještaj po vrlo prihvatljivim cijenama. U mjestu su dvije suvremene pilane a tu je i sjedište Nacionalnog parka "Sjeverni Velebit". Na samom izlazu iz Krasna nalazi se skijalište koje ove zime na žalost, nije u funkciji zbog nekih nama teško dokučivih razloga, ali ne sumnjam kako bi se uz malo dobre volje i bolje suradnje među ljudima i to lako moglo prevladati.







Ipak ono što mi je ostavilo najbolji dojam su ljudi u Krasnu - susretljivi, srdačni i ljubazni.
Jednome malome Ličaninu očito je bilo veoma zanimljivo zašto ja to stalno škljocam okolo s digitalcem u njegovom susjedstvu pa iako mi je stalno "prijetio" kako ga neću uspit snimit, naposljetku ipak poslušno stao u kadar zajedno sa svojom sestrom...



Kako nas četvero nismo previše vični skijanju, a sanjke nam ovoga puta nisu mogle stat u portapak, prepustili smo se nekim drugim snježnim radostima.



Istina, Snješko Bijelić nam i nije ispao savršeno, ali navodno se prvi snješkići i tako u vodu bacaju....
Ili otapaju...
Ili već tako nešto slično!



Oduševili su me umjetnički performansi s motivima mrtve prirode po prozorima ličkih kuća.



Hmm…nije ni čudo da je ova umjetnička instalacija izložena na najvišem prozoru jer bih u suprotnom lako posumnjao u njezinu dugovječnost.

I tako, budući da smo čitav dan proveli u neobaveznim đirevima, poželjeli smo vidjeti kako snijeg pada “u živo”. Kako ćemo se hvalit da smo bili na snigu ako ga nismo vidili kako pada!?

Željeno-ostvareno!

Iako je u subotnju večer sipila dosadna kišica koja je prijetila da otopi i one preostale “dvije krpe”, nedjeljno jutro donijelo je nova uzbuđenja.

Nosevima sljubljenima s prozorskim staklima, željno smo iščekivali prve pahulje.

- Eno je!
- Nije, to samo pada sa stabla…..
- Pogledaj tamo!
- Hmm… nije ni to, to ga je vitar donija…

A onda je zaista počelo….

Prva sramežljiva
Druga poticajna
Treća prpošna
Stota furiozna

Zalepršalo je tisuće pahuljica u savršenom plesu sa zvijezdama iznad Krasna.
Idemo vanka, na snig, na snig!



Doći u Krasno a ne posjetiti Svetište Majke Božje od Krasna bili bi pravo svetogrđe čak i za mene, oličenje religiozne neodgovornosti...

Istina, za doći do Majke Božje, potrebno je prijeći put koji nije uvijek jednostavan.
Već na prvoj uzbrdici, Anina Rio Kia zaplesala je sambu na ledu.
Ševrlja, izvodi piruete, volan ne sluša...
- Šta ćemo!?
- Stavljaj lance!
- Jel' neko zna kako se stavljaju lanci?

Eeee, a kako to izgleda kad četvero Dalmatinaca po prvi put stavlja lance na auto...možete mislit...



- Di su lanci?
- Eno ih u kutiji...
- Ima ih samo dva...
- Samo dva nam i tribaju, lanci se stavljaju samo na pogonske kotače – zaključim ja mudro...
- Ane, koji su ti pogonski, zadnji ili prednji?
- Nemam pojma!
- Bit će sigurno prednji...ček ček...kako ovo ide...
- Ovo unutra, ono vanka, otkopčač tu, zakopčaš tamo...

I tako, dok su se njih troje mučili, vrtili, pokušavali, šporkavali se, bezobrazno mudro sam zaključio kako njima taj posao savršeno ide pa stoga nema nikakve potrebe da im se još i ja mješam. Uostalom, okolo po nebu baš je letjela neka zanimljiva ptica grabljivica koju sam neuspješno lovio objektivom, a zašto kao usput ne dokumentirati uspješno postavljanje lanaca na pogonske kotače...





Nakon postavljanja lanaca, temperamentnu sambu zamjenio je strastveni i odmjereni tango pa smo tako više nego uspješno prevalili i taj preostali kilometar-dva do svetišta.

U svetištu savršeni mir.
Snijeg lagano pada, zimska idila....



Vrata crkve su otvorena, ulazimo unutra...
Savršeno jednostavna ili jednostavno savršena...



Nakon duhovne okrepe, topli čaj je došao kao naručen.
Kako snijeg i dalje nemilice padao, gotovo nitko od domaćih nije izlazio vani. Jedino nas četvero ludaša zajedno sa skupinom od pedesetak šibenske dičice koji su došli na skijalište, bolje reći – sanjkalište ili jednostavno – snježište!

Mudro smo zaključili kako bi bilo neumjesno da smetamo razdraganoj dječici pa smo ipak krenuli nekim drugim stazama. U šumi prema Zavižanu, sve je bijelo, sve je bijelo...





Prebrzo je pala noć, a čak je i ona ovdje bijela....



U ponedjeljak ujutro posjetili smo Stipine kolege iz Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Oduševljeni što nas vide, počastili su nas kako i doliči, uz razgovor ugodni nismo ni primjetili kako vrijeme brzo leti. Preostalo nam je tek toliko da u maloj sirani kupimo nadaleko čuveni sir. To je draž samo takva. Svuda uokolo sirane uistinu miriše sir, isto kao kod pilane miriše drvo.
Od sirane do pilane...





Na koncu što još reći?
Lijepa je ova zemlja, meni najdraža.
I skladna ko vodarica s krčagom na glavi, naravno.
Krasno...
Još jedno prekrasno otkriće.
Tek nešto više od desetak kilometara zračne linije od morske obale, naići ćete na posve drugačiji svijet. Ovdje se može doći u svako doba godine i zaista je teško odrediti kada je najljepše. Ma u stvari, nije ni potrebno.

Krasno je idealno polazište za sve ljepote sjevernog Velebita, vazdaledeni Zavižan, Velebitski botanički vrt, šumu Štirovaču, pa onda Premužićevom stazom prema Rožanskim kukovima...
Ovoga smo puta tek malo otškrinuli vrata planinskog raja...





Krasno
U stvari - vrlo lako opisivo
Kako mu i samo ime kaže....
Krasno