Ni sam više nisam siguran koliko su puta do sada lokalni političari "svečano" otvarali radove na brzoj cesti između Omiša i Trogira, a sve računam - eto, kako smo upravo kolektivno zakoračili u još jednu od naših "izbornih" godina, realno je očekivati kako će naši vrli dužnosnici uskoro opet svečano presjecati trobojne vrpce okruženi novinarima i paradnim bagerima .

No dobro, ostaje nam se usrdno nadati kako će se ta famozna brza cesta jednog lijepog dana zaista izgraditi i da će prije svega biti atraktivna i ugodna za vožnju, za razliku od stare jadranske magistrale koja na potezu između Podstrane i Omiša prolazi ponajviše kroz dnevne boravke i spavaće sobe domicilnog stanovništva.

U svakom slučaju, čak i takve vožnje kriju mnoge draži, pa iako već uglavnom napamet znam šta me čeka iza svih onih silnih opasnih zavoja, jedan me prizor već desetljećima uvijek i iznova oduševljava. Naravno, radi se o floti preko stotinu starih jedrenjaka u Krilu Jesenicama, slikovitom mjestašcu čiji su stanovnici najvećim dijelom upravo pomorci i brodovlasnici!







Do prije nekoliko desetljeća, mnogi su stari trabakuli, štilci i bracere mahom služili za prijevoz pijeska koji se vadio sa dna mora ispred nedalekog ušća Cetine. Kad bi se stari trabakuli napunili pijeskom toliko da im je svega pola metra razme broda virilo iznad površine mora, krenuli bi tako krcati teretom prema mnogim dalmatinskim lukama. Još se iz najranijeg djetinjstva sjećam kako bi se uz čiovsku rivu, na "Mandiracinom mulu" nedaleko od moje stare kuće, vezivali "pržinari" kako smo ih u to doba nazivali, a mi dičina bi često u toj "pržini" otkrivali školjke kojima bi ukrašavali razglednice tipa "Pozdrav iz Trogira..."

Mnoge su godine od tada prošle, trendovi su se promjenili, pijesak za gradnju kuća više se ne vadi iz mora nego se melje u kamenolomima, a nekadašnji "pržinari" su najvećim dijelom postali turistički jedrenjaci.
Pretvorba iz starih trabakula u moderne jedrenjaka nije se na žalost odvijala na najsretniji mogući način jer su se na prekrasne stare trupove brodova u pravilu nasađivale nezgrapne višekatne kutijaste kabinetine, ali o tome danas nemam namjeru lamentirati pa ćemo to pripisati samo mojoj profesionalnoj deformaciji...

Ne kaže se zaludu - brodovi su isti ka i ljudi...







No, kako već rekoh, neću danas o estetici u brodogradnji koja je odavno već ustuknula pred "njegovim veličanstvom profitom", jer je prizor kakav se može vidjeti u Krilu Jesenicama svaki put jedinstven i neponovljiv. Tijekom zime pogotovo, jer je jedino u ova doba godine, čitava flota na okupu, budući da se već s prvim toplijim danima kreće na plovidbe diljem Jadrana.





Proteklih se dana navršilla prva godišnjica smrti legendarnog kapetana "Mikule maloga", u stvarnom životu - barbe Frane Tomaša. Upravo je njegova životna priča poslužila kao predložak za film koji je ostao u sjećanjima mnogih generacija klinaca koji su sanjali kako će jednog dana i oni postati mali kapetani...
Ostala je samo uspomena, a brod nazvan po Mikuli malome, još je uvijek tu...



Dok brodovi miruju na zubatom zimskom suncu, iskusni kapetani i mornari ćakulaju na rivi, temperamentno mašu rukama, štucigavaju jedan drugoga, rješavaju goruće svjetske probleme...Ipak, znam da mnogima od njih nije lako jer kažu da je posljednjih godina Krilo postalo sinonim za zaduženost. Stvarni vlasnici najvećeg dijela brodova su u stvari još uvijek - banke...
Evo banke, cigane moj...
Ah... ma pustimo sad to.





More brodova, šuma jarbola, prova staroga kova, krma što sitno se drma, milina jedna...

Brodovi na vezu su toliko isprepleteni konopima da mi nikako ne ide u glavu šta bi se dogodilo da se eto, upravo sad neki od njih moraju odvezat i partit na vijađ, kako bi to izgledalo, ma koji bi junak moga sve ovo razmrsit...
Gordijev čvor je pisofkejk za ovo...





Između svih tih silnih konopa, bezbrižno pliva pato jataka pardon - jato pataka, a kralj dalmatinskog neba pravi se važan kao i obično...





Između velikih brodova, sramežljivo se stisli mali kajići...





Evo konačno nalazim i Tirenu!



Moram priznat, prazna mi je trogirska riva ove zime bez nje...
Ali eto, kad je vidim ovdje na sigurnom, nekako mi je lakše...

Sve u svemu, iako je šetnja u mojemu "prirodnom okruženju" bila i više nego ugodna, na kraju sam došao u sumnju je li mi baš pametno biti ovako "izložen" brodovima. Jerbo, zamantan kakav već jesam, meni u hipu po glavi krenu neke ideje, počnem se ljutit na vrle "projektante" kad vidim kako su neke brodove unakazili, onda obavezno promislim kako bi ja ovo drugačije napravija, e ja bi ovo, ja bi ono...
Svašta bi ja...
Uostalom, ko mi brani uzest kredit od par stotina ijad eura pa da napravim brod po svome guštu...



Samo, šta bi onda, već sad vidim puste "savjetnike" kako bi mi dolazili s nadasve mudrim primjedbama "ja bi ovo vako, ja bi ono onako"...
Lako li je tuđim...
Upravo kao ja sada...

Ostavljam blago Krila Jesenica da sniva svoj zimski san.
Brzo će topliji dani.