Da je znanje krhko, svi smo manje-više dokučili, doduše neki prije a neki kasnije, ali unatoč svoj svojoj krhkosti nikad nam ne bi trebalo biti teško čvrsto zgrabiti znanje i tražiti puteve do njegove veličanstvenosti, pardon – krhkosti, jer kako god okrenuli – mnoge stvari nisu onakve kakve nam se na prvi pogled čine, pogotovo kad shvatimo da se u i takvom naoko krhkom znanju krije – moć! Pa eto, iako sam iz zemljopisa ili geografije kako vam god drago, u osnovnoj i srednjoj nizao sve same petice, (ah moja usta hvalite me, kad nitko drugi neće...) moram priznati da su moje dosadašnje spoznaje o rijeci Krupi stajale na prilično nestabilnim da ne kažem – krhkim nogicama. Ipak, donekle me tješi činjenica da većini mojih sugovornika na tu temu također nije bilo jasno,o kojoj uopće Krupi govorim, radi li se tu možda o općepoznatoj Kupi ili možda Bosanskoj Krupi ili nekoj tuči, gradu, selu ili zaseoku...

Ništa čudno, makar sam prilično uvjeren da je i u ovom slučaju riječ o svojevrsnoj zavjeri šutnje, jer se iza nevelikog toka dugog svega desetak kilometara nepobitno krije jedna od naših najlijepših rijeka.

Neuspješno tražeći Zrmanju prije otprilike godinu dana, ali ipak utješen i naravno osokoljen velikim «otkrićem», makar iz drugog pokušaja, bilo mi je prilično čudno kako to da zelena ljepotica Zrmanja nekoliko kilometara uzvodno od Obrovca djeluje tako raskošno i bogato a eto, u gornjem toku izgleda više kao gorski potočić. Stoga i nije trebalo biti isuviše bistar da se skuži kako Zrmanja očito ima neki moćan pritok «sa strane» koji joj daje dodatnu snagu i zeleni pigment.

Pogledavajući na svemoćni Google Earth, upravo se riječica Krupa prva našla na listi osumnjičenih, stoga nam se cillj za ovonedjeljni put u nepoznato nametnuo sam od sebe – idemo na lice mjesta provjeriti o čemu se tu radi... Auto karta je spremna, karta Parka prirode Velebit također, krećemo
najprije A-1 Dalmatinom do Benkovca, pa preko Karina i Kruševa do Obrovca, ali ovaj dio nam je već poznat pa produžavamo dalje do Kaštel Žegarskoga u kojem se nalazi mostić preko Zrmanje.





Put nas vodi dalje prema manastiru Krupa koji se smjestio kilometar-dva nizvodno od samog izvora istoimene rijeke, na rubu pitomog polja omeđenog sivim i krševitim brežuljcima. Ipak, kilometar prije manastira skrećemo desno prema zaseoku Mandići, kako bi pronašli i sam izvor Krupe. Na žalost, ploče na kojima su nacrtane mrtvačke glave sa zlokobnim natpisima «U ovom području prijeti velika opsanost od mina», u trenu su nam odagnale planove o bezbrižnom tumaranju okolo-naokolo, pa smo se za ovu priliku morali zadovoljiti pogledom na ove dražesne bačvice koje se «stanjavaju» u bistroj izvorskoj vodi.



Vraćamo se natrag do raskršća i spuštamo do manastira Krupa, sagrađenog u 14. stoljeću, koji je do današnjih dana ostao jedan od naznačajnijih vjerskih i kulturnih spomenika pravoslavnog stanovništva u ovom dijelu Hrvatske. Svjestan sam u kakvim traumatičnim poslijeratnim vremenima živimo, ali sam isto tako uvjeren kako bi bolje upoznavanje kulture i običaja dojučerašnjih smrtnih neprijatelja, svima i te kako dobro došlo.









Nismo kucali na vrata manastira jer još nije otvoren za posjetitelje, a na prostranom izletištu u neposrednoj blizini zatekli smo tek dvoje Poljaka očito sličnog avanturističkog duha.

Zavojitom cestom krećemo dalje prema raštrkanom selu Golubiću u kojem na jednom proširenju sasvim slučajno primjećujemo vidikovac a sve opet zahvaljujući onim «našim» Poljacima koji su se tu zaustavili prije nas. Dok Poljak, nazovimo ga Pavel za ovu priliku, u kratkim hlačicama drhturi na buri koja se mahnito spušta s ogranaka južnog Velebita, a njegova draga ga zdušno sokoli, mi sasvim nezainteresirani za Pavelove muke, uživamo na mjestu s kojeg puca fantastičan pogled na kanjon Krnjeze, još jednog krškog fenomena, riječice koja izvire u dnu šezdesetak metara duboke spilje i koja se nakon nepunih sedam stotina metara toka ulijeva u Krupu. Naravno, ne vidi se sve to s ovog vidikovca, ali pogled je u svakom slučaju vrijedan zaustavljanja. Jedino mi ovo «Krnjeza» nekako para uši, pa brate, mogli su smislit neko atraktivnije ime, ali eto, nije moj posal pa se neću mišat...





Atraktivne, čak malo i zastrašujuće litice kanjona, za nas inficirane planinarskim virusom, kao da pozivaju da se spustimo, ali to ćemo ipak ostaviti za neku drugu priliku, jer se naš današnji cilj ekspedicije zove - Kudin most. Još jedno neobično ime, nije mi za sada poznato tko je ili što, bio ili bila Kuda, ali nema veze, putokaz sa ove naše «glavne» ceste pokazuje nam da smo na dobrom putu. Koji kilometar uske asfaltirane cestice pa još par stotina metara makadama i na stablu pored zadnje kuće u selu ponosito stoji tabla na kojoj između ostaloga piše kako do našeg mosta ima još svega dvadesetak minuta hoda.

Dok ostavljamo ruksake u autu i uzimamo samo neophodne stvari, eto nam opet Pavela i njegove drage! Iako ne sumnjam da bi mu malo kretanja po friškoj ariji izbilo onu smrzajicu u kostima, Pavel i njegova draga ipak odustaju od pješačenja i vraćaju se natrag u toplinu autića svoga...

Iako se bura već prilično razmahala, mi našu toplinu akumuliramo zahvaljujući pogledima na kanjon Krupe koji sa svakim novim korakom postaju sve atraktivniji. Tek se sad rijeka Krupa otkriva u potpunoj raskoši. Zellena dolina u kojoj vijuga rijeka nasuprot surim liticama kanjona...









Neposredno pred samim ciljem, iza litica primjećujemo ušće Krnjeze u Krupu nakon kojeg se počinju stvarati sedrene barijere zvane «deveterac» a koje završavaju s proširenjem ispred samog mosta.









Ovo «most» ipak ne treba shvaćati doslovno iako se radi o pravom remek-djelu mostogradnje u minijaturi. Kudin most sastoji se od dvanaest lukova koji su izgrađeni od sedrenih blokova a sami lukovi su međusobno povezani kamenim stupovima.





Naravno da uz ovakve građevine obavezno dođe i neka legenda, a ova naša kaže kako je ovaj most podignut u ime ljubavi između mladića i djevojke koji su živjeli na suprotnim stranama kanjona. Djevojka se nikako nije usuđivala prijeći rijeku Krupu pa joj je mladić izgradio most. Naravno da su nakon toga sretno živjeli do kraja života, ako kojim slučajem još i danas ne žive...
Eh šta ti je ljubav...



A kad smo već kod ljubavi i ljepote, mislim da vam ne moram posebno isticati kako se ovdje radi o gotovo netaknutom dragulju prirode, za mene gotovo ravno nekom senzacionalnom otkriću. Čitavo područje oko mosta je toliko slikovito da se teško može opisati riječima. Mogu samo zamisliti kako je ovdje krajem zime ili početkom proljeća kad rijeka nabuja!







Danas smo otškrinuli tek djelić ljepote rijeke Krupe, ostalo nam je još mnogo toga za otkriti neki drugi,
treći, pa i četvrti put. Naravno – pojačani udarnim postrojbama eko-hedonista i ostalih simpatizera koji su se, nezahvalnici jedni, razbižali okolo ka rakova dica nakon ljetne stanke pa ih zato obavezno moram dovest u red i to u roku hića!



Barem sam siguran da me niko više neće pitat slijedeće pitanje (ako budem polaga ispit za osnovnu školu):
- Jesi li čit'o post «Na Krupi Kudin most»?
- Ma šta čito!? Šet'o po njemu...

Nastavak s Anom Karenjinom - neki drugi put...