Biti rođen u vremenima posrtajućeg socijalizma i proživjeti najbolje godine života začahuren u zadanim okvirima divljeg kapitalizma, gledajući iz šireg konteksta zasigurno se neće baš vrednovati nekim naročitim zgoditkom na povijesnom lotu, no barem za moju malenkost, ovo je ipak puno bolja solucija nego da sam, ne daj B(l)ože rođen u vrijeme prvobitne zajednice. Jerbo, prati me neki čudan osjećaj kako bi u tim vremenima bio pozicioniran prilično nisko na društvenoj ljestvici, ovako totalno netalentiran za djelatnosti poput lova, ribolova, a pogotovo borbe s pripadnicima agresorski raspoloženih protivničkih plemena.

Ipak, uzimajući u obzir da se nitko naučen rodio nije, tješim se mišlju kako ipak ima još nade za nas, premda mi još uvijek čak i sam spomen srcedrapajućeg pjesmuljka Dražena Honey-Boney Zečića i njegove Anđele izaziva gricule, grop u prsima kao i akutnu glavobolju…

Da ne kompliciram dalje bezveze, idemo dalje malo razumljivijim jezikom i to sa intonacijom u Cis molu – dakle, bili smo na ribanju! Ne, ni u kojem slučaju na onoj vrsti ribanja koja za posljedicu ima razne oblike ribeža, svrbeža i daveža, već smo, bolje i preciznije rečeno, bili na ribarenju.

U manje - više jednakom sastavu kao i prošli put, dakle s trojicom virtuoza na ribičkim štapovima u prvom ešalonu, dvije mlađahne, poletne i vrlo ambiciozne pripravnice u drugom i konačno sa mnom u manje-više neodređenoj ulozi teško dokučivog karaktera.

Premda smo iz trogirske luke isplovili u priličnom vremenskom i prostornom tjesnacu, ovoga puta za divno čudo, nikakvi mi se pobješnjeli konopci i konopčići nisu obavijali oko vrata, točnije rečeno -oko propelera, tako da smo pogonjeni brundavom ergelom od devet konja ispod poklopca motora sa još dodatna tri i po maloga “Tohatsua” na krmi, živahno pojurili prema bezimenom i jaaaako udaljenom pučinskom škojiću čiju vam točnu poziciju, iz razumljivih razloga, ne smijem obznaniti, molim lijepo…



S laganim vjetrićem u provu, stanjem mora jedan do dva, u laganom pojačanju na tri do četiri, napredovali smo bez ikakvih problema susrećući se pri tom s nekim plovilima neobičnog izgleda…



I konačno, nakon xy sati vožnje pretežno u kursu 220, eto nas u dobro poznatoj uvalici u kojoj iskrcavamo svu silu opreme, spize, pića i tko zna čega još sve ne. Trojica mušketira zajedno s mlađahnim pripravnicama hitro hitaju na drugu stranu otoka, a meni preostaje da osiguram vez broda pogotovo uzimajući u obzir brljavu vremensku prognozu.



Tek djelomično zadovoljan kutevima i položajem četveroveza, za svaki slučaj rastežem i peti konop po krmi tražeći povoljnu bužu u škrapama. Stvarno je neobično kako je te buže teško pronaći onda kad ti najviše trebaju, a pri tom zadatku nije mi nimalo pomogao iznenadan susret s izvjesnom raščupanom, kosmatom i kreketavom spodobom koja se ničim izazvana, pridigla iz nekakve rupetine poput prerijskog svisca i nemušto zahroptala:

- Hej rođak, koliko ostaješ? – prozbori lik...

Gledam ga malo pozornije išćuđujući se zašto me naziva rođakom i ne bi li kojim slučajem prepoznao u ovom neobičnom stvorenju splitske ili trogirske karakterne crte i osobine, ali vraga – ovaj tip mi nikako ne može rođak!
- Ne znam…dva ili tri dana…ovisi o vrimenu- odgovorim nesuđenom rođaku.
- Znači, ostaješ čitavu noć?
- Je, ostajem, ostajem…
- Suuper – radosno zamekeće moj daleki rođak pa se i on hitrim koracima udalji preko suhozida noseći na ramenima nekakvu ogromnu boršetinu.

Nije mi baš previše drago kad mi se neko ovakvo mužjačko stvorenje nalik na satira i još na pustom otoku razveseli činjenicom da ostajem čitavu noć, ali već sam se ja navika na svakojake susrete en-te vrste, pa računam kako neće bit većih problema…

Konačno odlazim na drugu stranu otoka, vidim da je ekipa u punom zanosu već izvukla nekoliko dražesnih primjeraka ljuskavih stvorenja pa osokoljen njihovim uspjesima pokušavam dozvati dašak, barem početničke sreće. Međutim, ni ovoga ga puta na moju žalost nisam dočekao, jednostavno rečeno, moje udice se zapetljavaju na rijetko viđene načine, štap u mojim rukama naprosto podivlja i otima se kontroli, a pogoditi more na udaljenosti od dva metra za mene predstavlja nemoguću misiju. A šta’š, ne mo’š imat sve u životu, tješim se dok se sa zapadnog horizonta valja sve deblja naslaga prijetećih kumulusa…







Brzo se ostavljam ćoravog posla jer nema smisla da potrošim sve zalihe ješke i pričuvnog materijala kojega su moji vridni ribiči pripremali danima prije velikog vijađa. Do noći nas je malkice poštrapala kišica koja je vrlo brzo protutnjala prema nekim dalekim obalama, a večera na oštrozubim i negostoljubivim škrapama ovoga puta bila je slađa nego li u najboljim gastro- da prostite- destinacijama…



Frižideri za ulovljenu ribu polako se pune, ne baš onom dinamikom kojom bi bili zadovoljni, ali ipak…

Tražeći na nebu iznad sjeverne hemisfere velikoga i maloga Medu borimo se s rojevima podivljalih komaraca koji su nakon dugog sušnog perioda napokon dočekali svoje mušterije. Uspkos činjenici da prilično puše, da čak nije ni toliko toplo, razularene horde letećih krvopija zunzaju oko ušiju dajući poseban štimung na mjesečinom obasjanom pustom škojiću izgubljenom negdje blizu sredine jadranskog mora…

Trojica mušketira ostat će na škrapama čitavu noć a nešto manje ambiciozno društvo vraća se na brod ne bi li ušićarilo nekoliko sati sna. Spavati u kabini malene barčice daleko na moru a pogotovo još u društvu dvije poletne ribičke praktikantice zasigurno kod mnogih budi prilično živahne asocijacije, no ostavimo primisli ovoga puta sa strane, jer su nas čitavu noć tukle nevere i kiše, sve to naravno u bezbrojnim kombinacijama okretanja smjera vjetra iz svih mogućih i nemogućih latica ruže vjetrova. Jedino utješno u čitavoj situaciji, bila je spoznaja da je mušketirima na otvorenom još gore nego nama u brodu a sam vrag će ga znati kojim stranputicama baulja onaj moj raščupani rođak u ovakvoj olujnoj noći…
Samo mi sad fali da mi bane na vrata od kabine…

Za razliku od burne noći, jutro je osvanulo puno svježije, mirisnije i spokojnije.





Naši mađioničari, vrli vitezovi ribičkih štapova, stoički su podnijeli sve noćne kiše i nevere, vidi se kako imaju oni o- ho- ho ovakvih utakmica u nogama …





Iako se ogromni valovi mrtvog mora valjaju s pučine i žestoko udaraju u obalu, jutarnje sunce nas poprilično dobro grije tako da nam se baš i ne mili prebrzo odlaziti s otoka. Pogotovo zbog toga šta se obično u trenucima kad nam već polako počinje posustajati ribolovni žar, na neku od udica zakači pokoje ovakvo stvorenje predivnog izgleda ali nesretne sudbine, barem iz njezine perspektive, ofkors…





Oko podneva, jedne ure, zaključujemo da bi to ovoga puta bilo – to, zalihe ješke su iscrpljene, ulovom se nećemo hvalit, jer se po lošem starom nepisanom običaju moramo žalit, ajmekat i prenemagat kako smo slabo lovili, eeee kad bi se gađali avionima naravno, preostaje nam još jedino najmanje romantičan dio ovakvog događaja a to je pretpostavljate – čišćenje ribe.
Odakle se čisti riba, dal’ od glave il’ od repa, ostat će neodgonetnuto pitanje i za neki slijedeći put , a vesela družina vratila se domu svome umorna, pospana, nabijenih tabana i natučenih koljena, ali u svakom slučaju prepuna dojmova, priča za duge zimske noći koje nam predstoje, a bome i frižidera s ribom (to ka ono u povjerenju, pssst…)
U ribara mokre gaće, za večeru ne zna šta će…
A-ha…
How yes no!

Sudeći po slijedećim prizorima, za večeru se i te kako znalo šta će!





A ja se usrdno nadam da ću do penzije ipak savladat osnovne ribarske tehnike, ma oću, eto baš oću!
Sramota me brate…