Moj ministar zadužen za povijest književnosti, alternativnu enologiju i primjenjeno strojarstvo, javni agent Rascho, u srijedu navečer, hitno je sazvao izvanrednu sjednicu upravnog odbora razrednog vijeća:

- Ajmo!
- Di ćemo?
- Moramo ga vidit, uteć će nam ća!
- Ma ko će uteć, di će uteć?
- Apoksiomen!
- A webate, skroz sam zaboravija!
- Još se tribamo dogovorit za nedilju.
- Šta je u nedilju?
- Ražanj!
- A di je zec?
- Aj, ne zawebaji, mi idemo sad odma, a vi dođite!
- Dobro!

Vi'š kako je dobro imat ovakve agilne ministre, jerbo znam da je kip Apoksiomena izložen u Splitu već misec i po dana, a ja se sve mislim, danas ću, sutra ću, a-ha, how yes no...
Nikad tako na zelenu granu, a kraj devetog miseca će doć u čas i brončani nam kip plovi prema Dubrovniku.
Idemo s Rive u podrume, pa na zadnji izlaz desno (prvi livo ako se spuštaš s Peristila) pa posli još malo desno, i još desno (čoviče, dokle više desno!?) ka da smo u labirintu i eto nas konačno isprid Etnografskog muzeja.

Plaćamo ulaznice – za Apoksiomena trideset, a za muzej deset kuna...
Kako smo došli oko osam i po, a muzej zatvara već u devet, ovoga puta idemo samo na Apoksija!
Evo nam i Rasche, sve ništo šapće, ka pravi picaškandal...

- Koliko vam je naplatija kartu?
- Trideset kuna...
- Ja sam vidija da je ovima dvima ženskima šta su došle prije vas naplatija samo deset...
- Pa šta ćemo sad?
- Pođi ga pitat zašto je tebi naplatija trideset, a njima deset!
- Ajde Rascho lovit rake na Pantan, imam još dvadeset minuta i sad bi ih triba potrošit karajući se...

Idemo naprid, ulazimo u jednu prostoriju livo i u njoj – WOW kakav prizor!







Čovik bi promislija kako je odavno već sve otkriveno, iskopano i pronađeno, a eto, nije prošlo puno vrimena, otkad je jedan belgijski turist roneći kod otočića Vele Orjule blizu Lošinja pronaša zarobljenog među stinama brončani kip grčkog atlete. Naravno da nakon više od dvi iljade godina provedenih ispod mora nije izgleda ovako ka danas, ali neću vam sve pričat, lipo dođite i sve ćete saznat. Samo se mislim – sva je srića da ga je pronaša neki, očito prosvijećeni Europejac, jer me strah iti pomislit šta se moglo dogodit da ga je otkrija neki papan, hrvatski ili europski, svejedno...

Restauracija i navikavanje na «izvanmorske» uvjete, trajali su godinama, ali u svakom slučaju – vridilo je! Gledajući samo slike, teško se može dobit pravi dojam...

Šta je je – lip je, mora se priznat!
Antički ideal lipote i proporcije ljudske figure, očito su ostale aktualne i do današnjih dana.
Ma vidi, koja preženca, svaka čast...







Ali...nešto sam primjetija!
Svi muški koji su ušli, pogledali bi Apoksiomena onako usput, pogled livo, pogled desno i vidiš im na facama da bi tili šta prije ić ća.
Ali žene!?
Žene ga gledaju zadivljeno, ushićeno, pa se sve nešto smijuckaju, došaptavaju, pokušavaju ga taknit kad ih niko ne gleda (nitko osim kamera op.p), uglavnom, da mi je ovaj Apoksi šta i mislit...



E sad, je li zbog pločica na trbušnom zidu, ricave kose, napućenih usana ili mišićavih ekstremiteta – uglavnom, to bi tribalo provjerit!

Ne bi bilo loše nabavit i plakat u prirodnoj veličini pa ga obisit dikod na zid i to kako za žene tako i za muškarce. Za žene zbog toga šta su prave ljubiteljice umjetnosti je li tako hm... a za muške da vide kako bi mogli izgledat ako se ostave piva, kobasica, keksa, seksa (ne ne, toga se ne odricat) i ostalih goluzarija...

I da, dobili smo stopostotni popust za slijedeći posjet Etnografskom muzeju!