Prije nekih desetak godina, možda čak i nešto više, u Trogiru je održano natjecanje mladih pjevača amatera. Natjecanje kao i svako drugo, ni po čemu posebno, tek manifestacija koja je u tmurnom zimskom razdoblju godine bila možda i jedino značajnije "okupljanje građana". Znate kako to već ide, talentirana i ona manje talentirana djeca na pozornici pjevaju i plešu, izvode pjesmice mahom tipa "Vrapci i komarci", a u publici sjede njihovi vršnjaci, prijatelji iz razreda, roditelji, tete, bake, susjede...

Bilo je te večeri u kino sali u kojoj se odavno već ne prikazuju filmovi, mnogo uspjelih i manje uspjelih ostvarenja ali u sjećanju mi je ostao nastup jedne djevojčice koja je tada imala kojih trinaest-četrnaest godina. Pripremila je, ako se dobro sjećam, pjesmu Simpatija od grupe Magazin. Ne znam pamtite li, ali to je bila prva u nizu Magazinove trilogije u kojima su zajedno sa humpa-cumpa grupom nastupale i operne pjevačice, Mare Bubić, Lidija Horvat, čak i mala Kanita Beba.
Simpatija, Nostalgija, Romantika...mislim da je to tako nekako izgledalo.

Trogirska djevojčica započela je pjesmu lagano u stilu Danijele Martinović, pa je "operni" dio pokušala razvući kao sopranistica Mare Bubić, ali se na tom putu nenadano izgubila kako u intonaciji tako i u ritmu, pa je zatim i drugi Danijelin dio pjesme nastavila u opernom stilu, uglavnom, da previše ne dužim, naposljetku je ispala prava katastrofa od izvedbe! Drhtavog glasa i s velikim gropom u prsima, na rubu plača, jedva susprežući suze u očima, djevojčica je ipak uspjela pjesmu nekako dovesti do kraja.

A djeca u publici k'o djeca, znate kako ponekad znaju biti surova. Jedva su dočekali takvo nešto da bi se doslovce valjali po podu od smijeha, zluradosti, pakosti i izrugivanja. Nisu ni stariji u publici odoljeli pa su se i oni pridružili općoj atmosferi. Čitava kino sala odjekivala je od pogrda, zvižduka i ismijavanja.

Nekoliko dana potom, video snimka s natjecanja, kružila je po čitavom gradu, pa su manje-više svi zainteresirani bili i te kako dobro upoznati s najvažnijim detaljima te večeri. Uglavnom, opći je zaključak bio kako je ta djevojčica žrtva nerealnih roditeljskih ambicija, malomišćanske ćakule dobile su tih dana idealnu porciju novog materijala.

Posljednje kolovoške večeri ljeta dvije tisuće i osme, na splitskoj Poljudskoj ljepotici održan je i treći hibridni mega-spektakl pod nazivom "Ne damo te pismo naša". Red klapa, red zabavnjaka, uglavnom dobra zabava za široke narodne mase. O umjetničkim i emocionalnim vrhuncima tog koncerta, zasigurno će se još mnogo čuti, ali meni je ostao upečatljiv jedan poseban nastup.

Na veliku pozornicu pred deset tisuća ljudi izišla je mlada sopranistica Antonija Mirat i krenula sa splitskom arijom nad arijama "Daleko me biser mora", iz operete Mala Floramy Ive Tijardovića...

...Kad si negdje sama daleko u svijetu
zašto uvijek moraš mislit na svoj rodni grad...

Već nakon prvih taktova, publika je shvatila da mala «ima mota», a sa svakim daljnjim stihom početnu ushićenost zamjenili su aplauzi i ovacije na otvorenoj sceni. Mada stadioni blago rečeno - nisu idealni prostori za ovakav tip pjesama, publika je doslovce ostala u čudu. Precizno, savršeno izveden svaki ton, toplo, melodiozno, emocionalno, fenomenalno... Naposljetku, poljudskim se stadionom prolomio vulkan oduševljenja. U gradu u kojem «svi sve znaju najbolje», dobiti ovacije upravo za ovu pjesmu, neosporno predstavlja ogroman uspjeh. Možeš ti kume moj pivat i u Scali i Metropolitan operi i ne znam di već sve po svitu, ali ako nisi proša splitski ispit, ništa ti se to ne računa...

Na kraju svog nastupa. Antonija se posebno zahvalila zasigurno najvećoj «maloj Floramy» svih vremena, jednoj i jedinoj, velikoj pjevačici Gertrudi-Bebi Munitić koja je te večeri sjedila u svečanoj loži. Nestrpljivo čekam kad će izaći DVD s ovog koncerta da pogledam na koji su način kamere sve to zabilježile. U svakom slučaju, bio je to jedan od najljepših trenutaka koncerta.

Antonija Mirat, “naša” trogirska operna pjevačica, diplomirala je prošle godine na Akademiji, nedavno je pobjedila na natjecanju mladih solista u Beču. Nema nikakve sumnje da je pred njom sjajna karijera, zapamtite to ime, još ćete ga mnogo puta čuti…



Sjećate li se djevojčice s početka moje današnje priče?
One ismijane, ponižene pjevačice, zvižducima ispraćene s pozornice…

Da, na pravom ste tragu, ta djevojčica se zvala – Antonija Mirat!!!

Život ponekad piše bajke
Ili filmske scenarije, svejedno…
Da nitko nije prorok u svom selu, odavno već znamo…
Bez obzira na sve - nikada nemojte odustajati od svojih snova.