Sve što je lijepo u pravilu kratko traje, pa ćemo tako svi mi zajedno, i natjecatelji i organizatori ovog svjetskog prvenstva u jedrenju za klasu Laser 4.7, za otprilike sat-dva, posljednji put isploviti iz trogirske luke na regatno polje. Odjedriti ćemo preostala dva plova a nakon toga ćemo saznati sve rezultate, velike i male pobjednike, saznat ćemo tko će svojim domovima nositi pehare a tko medalje, tko će ponijeti radost, a tko tugu i razočarenje. Nadam se da će upravo tužnih i razočaranih biti najmanji broj, ali kvraguc, šta se tu može, tako je to u sportu, ne mogu baš svi biti prvaci.











Ipak, ako već ne mogu svi biti prvaci, pobjednika na ovakvim natjecanjima ima puno više od broja podjeljenih medalja. I to je najveća ljepota ovog sporta, jer uza sve žestoke borbe i nadmetanja na regatnim poljima, kod sviju nas ostaje ono zajedničko jedno i jedino, istinski najvažnije – ljubav prema moru, uživanje u tom fantastičnom osjećaju kad bešumno kliziš nošen vjetrom i valovima prema nekim dalekim obalama…
Jednostavno poželiš da to tako vječno traje…











Napisao je veliki pjesnik Jure Kaštelan - Nigdje toliko algi kao u uvali mog djetinjstva, a ja bih samo dodao - nigdje toliko bijelih jedara kao ovih dana u zaljevu nekih drugih, a opet sličnih djetinjstava. Nikada do sada, a bojim se da se ovakve slike još zadugo neće više ponoviti u Trogirskom zaljevu…











Da, primjetili ste, hvata me nekakva sjeta, neka tuga što svemu ovome lijepom mora doći kraj. Predivno je ovih dana bilo na moru blizu Trogira, ne mogu ni riječima niti slikom opisati taj graciozni ples na valovima, ples u kojemu je prvi koreograf vjetar, režiser val, a glavni dirigent i šef orkestra samo veliko i moćno more…











Ostat će nam samo slike, poneke u digitalnom obliku, a puno više njih u našim sjećanjima i gotovo sam siguran da ću svaki slijedeći put kad isplovim iz Salduna prema punti Čiova pa još malo dalje, u sebi nositi sliku više od četiri stotine bijelih jedara i sjećanje na ove dane…



Ponovilo se…