Nisam baš pretjerano oduševljen kad se velika sportska natjecanja a pogotovo Olimpijade, održavaju negdi Bogu iza nogu, preciznije rečeno u nekim dalekim dijelovima zemljine hemisfere do kojih nam triba tri dana jahanja ili barem šest-sedam sati vremenske razlike. Ipak, ovoga puta, uviđam i neke dobre stvari. Eto na primjer, ne moram se uopće nervirat i strepit kako će prolazit naši sportaši. Di ćeš lipše nego kad te ujutro nakon mirnog sna, dočekaju vijesti poput ovih:
„Košarkaši pobijedili Ruse!“
„Rukometaši samlili Brazilce!!“
„Vaterpolisti potopili Srbiju!!!“

I onda lipo, kad sve to znaš, gledaš snimke utakmice bez ikakve napetosti i da prostite - stresnih situacija. A lipe su mi ove naše trostruke pobjede, lipe da teško mogu bit lipše.
Ma to je isto ono ka kad igraš trešetu i kad dobiješ mac od deset karata a već na prvi pogled ti bude jasno kako imaš jaaaako dobre karte.

Pa onda na početku partije slavodobitno izjaviš:
„Akužajem tri asa bez aša kupa!“
Ili recimo:
„Iman akužu - Napolitana dinari!“

Odma lipo spremiš po tri punta u svoj žepić, a nisi za njih njanci prstom mrdnija!

Iz mali milijun razloga, puno mi je drago vidit naše kako pobjeđuju, pogotovo zbog toga šta smo i u ovim momčadskim sportovima s balunom imali dosta kriznih, izgubljenih godina. Ma lako još za loše rezultate, ali od svega mi je najgore bilo gledat kad bi se neki naši sportaši, neću im namjerno napisat imena, izvlačili od nastupa u reprezentaciji.
Em ne mogu, em sam umoran, em imam upalu pupka i proširenje *upka, sto razloga nađu, a sve jedan blesaviji od drugog.

Upravo zato, s velikim guštom ovih dana gledam ljude kojima je čast i ponos igrat za svoju zemlju. Da se razumimo i da nepotrebno ne romantiziramo, svi su oni profesionalci i upravo će oni od svojih dobrih igara imat najviše koristi. Ali s druge strane, pogotovo na Olimpijadama, postoje i mnogi drugi momenti, vrlo često emotivne, čak i iracionalne prirode, koji kad se poslože na najbolje moguće načine, mogu ispričati predivne priče.
Još jedna stvar koja me oduševljeva je ta da naši sportaši dolaze bodrit jedni druge na borilištima. Sjajno je vidit rukometaše i košarkaše na tribinama „naoružane“ vaterpolskim kapicama.

Ali, po mom skromnom mišljenju, prvi i daleko najjači potez čitavih Olimpijskih igara u Pekingu su brkovi naših vaterpolista! Sjajna, genijalna ideja, zdušno prihvaćena doslovno od svih, puna vica i zafrkancije, ali opet na svoj način simbolična zahvala treneru koji je tu ekipu diga sa dna i vratija tamo di prirodno pripadaju, na sam vrh.



To je pravi momčadski duh, koji nastaje spontano, to je uza svu „ozbiljnost“ situacije i borbu za medalje, ono istinsko, esencijalno sportski – mladost, radost, polet...

Možda zvuči paradoksalno, ali unatoč svim našim dosadašnjim pobjedama i „akužama“, osvajanje olimpijskih medalja možda čak i nije najvažnija stvar u ovoj priči. Naši sportaši su, barem za moj pojam - pobjednici već sada, jer nastupaju časno, pošteno i potpuno u skladu s istinskim duhom olimpizma.

A našim vaterpolistima s brkovima zbog kojih se cipamo od smija svaki put kad ih vidimo, još jednom – svaka čast momci!