Prošlotjedno štrapavo, gnjilo, bljuzgavo i bezobrazno uporno jugo, zblesilo me totalicus, ne samo do daske, već i do šper-ploče, puntižele čak, bacilo u stanje trajne indisponiranosti, samo milimetar od krajnje granice duševnog rastrojstva.
Uh zaista - nije to bilo lako za izdržati, a pogotovo uzimajući u obzir da mi je kombinacija tlaka zraka, bioritma i kineskog horoskopa bila izuzetno složena, nije previše ni čudno da su misli u mojoj glavi bile izložene vrlo jakim centrifugalnim silama.

No, treba preživjeti i takve dane, pa iako skrušeno priznajem da ove nedjelje nisam bio idealna osoba za druženje, opcija da ostanem doma, uronjen u mračne dubine samoće, nikako nije dolazila u obzir.







U sklopu priprema za uspon na Biokovo koji nas očekuje slijedećeg vikenda, ove nedjelje smo odlučili malo trenirati u susjedstvu, na Omiškoj Dinari. Već smo je pohodili prije nepuna dva mjeseca, a da nam ne bi bilo dosadno, ovog smo se puta odlučili za ponešto drugačiju rutu. Najprije dobro poznatim putem od Omiša do livade ispred Lude kuće pa zatim malo uzbrdo, a više nizbrdo do crkvice svetog Vida iz 14. stoljeća koja se nalazi na jednom od prijevoja iznad Lokve Rogoznice, 639 metara iznad površine velikog plavetnila.






Na razmeđi između mora i planine, pogledavajući malo na jedan prvi, dva druga i nekoliko trećih Brača s jedne, a kanjonom Cetine i obroncima Mosora s druge strane, nismo propustili priliku da i ovog puta guštamo u bojama, mirisima i okusima prirode, iako smo tek nešto kasnije shvatili da nas je jako marčano sunce koje se preselilo u travanj prilično dobro zamantalo. A pogotovo mene, danas ovako «koncentriranog» bez ikakve kape i marame. Ma čak ni one pionirske!







Zanimljivo, na našim pentranjima i tumaranjima po brdima i planinama, prilično se odgovorno odnosimo prema zalihama jela, a pogotovo pića.
Ali čim se spustimo «na normalu» i osjetimo čari kakve – takve civilizacije počnemo se ponašati kao žedni vuci, vile i hajduci.

Izuzetno preciznim sustavom navođenja detektiramo prvu obećavajuću birtiju.
Za razliku od jutarnjih kava koje su isto tako svojevrstan ritual prije polaska na izlete, ove «povratničke» narudžbe su vrlo jednostavne:

- Pivo! Veliko...Točeno!

Međutim...ovog puta dočekalo nas je iznenađenje

- Nemamo točenog....
- Nemate točenog!? A dobro...onda veliko iz boce...
- Nemamo velikog iz boce!
- Nemate velikog iz boce!?
- Onda nam donesite 0.33 Karlovačkog!
- Nema 0.33 Karlovačko samo 0.25...
- A hebate....
- Imamo Ožujsko 0.33!
- A fala blogu, barem nešto....

Unatoč poluglasnim gunđanjima i pritajenim prosvjedima kako nismo došli naručiti kapi za oči, već popiti staro dobro pivce za opuštanje premorenih mišića, nismo željeli izazivati daljnje incidente zbog mršave ugostiteljske ponude. Ne znaju oni, čak ni ne slute, kakvi smo mi kapaciteti...



I na kraju, s neskrivenim zadovoljstvom, moram vas izvijestiti kako su Mosoraši odlučili pokrenuti novu stranicu.
WEB stranicu naravno...
Nađ dobri i vridni Vinci, najbolji bloger među planinarima i naravno – najbolji planinar među blogerima, podnio je glavni teret osmišljavanja i kreiranja nove stranice, žrtvovao je u proteklom periodu i svoje slobodno vrijeme i odlaske u planinu i pisanje bloga, ali na koncu - rezultat je i više nego vrijedan. Bravo Vinci, svaka čast!

Opet je jugo...
Ono sivo, gnjilo, nikakvo
Satrat će me...



A možda i neće...