Ponekad je zaista sasvim malo potrebno da sivi kišni dan, ispunjen teškom južinom, lošom biometeorološkom prognozom i sveopćom depresijom, pretvorimo u nešto posve drugačije. To je dobro. To je čak i vrlo dobro.

Skoro svake subote, s radošću očekujem poziv nekog od mojih pajdaša iz srednjoškolskih klupa. Slavimo godišnjicu mature. Dvadeset i neku. Istinu govoreći, ne pada nam baš svake subote okrugla obljetnica, ali to nama zaista nije problem.
Uglavnom...družimo se, razgovaramo, bistrimo razne teme, znate kako to već ide kod ljudi u tamo nekakvim srednjim godinama...

Naravno da se u takvim prigodama kao usput, posloži nešto fino, ukusno i zamamno na stol, a sve to, naravno samo zbog toga da bi naše teme lakše mogle «kliziti».
Uglavnom, danas nisam dopustio mojim pajdašima da osvoje glavnu nagradu u obliku makaruna u toču od tunjevine tek tako lako, već sam im najprije dao «težak» zadatak – idemo u đir!

- A di ćemo?
- Idemo do Knina, vidit Krčić!
- Knin? Krčić?
- E!
- A šta ćemo tamo?
- Moramo ga vidit!
- Baš moramo!?
- Moramo!
- A onda idemo!!!

A taj famozni slap Krčić oliti Topoljski buk, na mjestu na kojem se potok Krčić pretvara u rijeku Krku, danima me već intrigira i doziva, imam osjećaj da su ga ove kiše jesenske, pardon – proljetne, poprilično obogatile i da bi nam se upravo sada, trebao predstaviti u najraskošnijim oblicima...







I drago mi je da sam ovaj put bio u pravu, jer vidjeti slap Krčić i izvor rijeke Krke u ovakvom izdanju, zaista je nešto nesvakidašnje i teško za opisati.
Stoga i nema prevelike potrebe da vam u ovakve sitne sate dodatno objašnjavati šta, di, kud i kako, jednostavno - pred ovakvom snagom i ljepotom, potrebno je samo bez riječi zastati, diviti se i ...uživati...

















Svi vi koji ste blizu - požurite!
Ovo je...ovo je...nešto posebno!