Jedna od najzačudnijih posljedica odrastanja, da ne kažem starenja, je da vam se iz godine u godinu čini kako vrime ide sve brže i brže. Najprije ide, pa trči, pa leti, pa... Ali dobro je, ne valja se žalit, jedino mi puno puta bude krivo šta se ne uspijem više družit s nekim dragim ljudima. Koliko god ono "nemam vrimena" zvučalo blesavo, neuvjerljivo i otrcano, tu frazu na žalost sve učestalije koristim. A za prave ljude se uvik mora nać vrimena. Nisu oni ni tako daleko, najčešće je dovoljan tek jedan klik na mobitelu...





I tako nazovem danas moju dobru priju Mej...

- Alo, alo, Zemlja zove, di ste?
- Alo alo, ovdje Mjesec, evo nas na brodu!
- Na brodu!? Svemirskom?
-Ma neee, našem brodu, baš smo te mislili zvat, ajde dolazi!

Carl i Mejrema Reuter moji su dobri prijatelji, ali i bez toga šta su "moji", oni su zaista izuzetan i nesvakidašnji par. Carl je godinama radija u službi Njezinog Veličanstva (stvarno, ne zezam se!), a eto sad kad ga je malo štufalo gonjat vamo-tamo po svitu, odlučija se malo odmorit. Više od svih tih pustih odgovornih dužnosti šta ih je obavlja dok je bija aktivan u diplomaciji, Carlu je draža gitara, pojačalo i blues! Kako taj čovik piva i svira blues, to nije za virovat... Zvijezda samo takva, kad vam govorim...

Mejrema je naše gore list, nije je lako predstavit u dvi-tri riči, ali ona je prije svega umjetnica! Prava umjetnica renesansnog tipa koja zna pripoznat lipotu tamo di je niko ne vidi i koja jednako uspješno barata i kistom i perom i notama. Njezina muzika, koju bi ja kao totalni laik nekako najlakše moga svrstat u "new age", inspirirana je morem, prirodom, dalekim zemljama. Iako su oboje između svega ostalog, vrhunski glazbenici, njihove CD-e možete dobit jedino od njih samih, jer njih estrada ne zanima. Normalni ljudi...
A šteta, jer...ma mislim nije šteta da su njih dvoje normalni ljudi, nego je šteta šta tu glazbu ne čuje i širi krug ljudi!
A vidit ćemo, možda i dogodi se čudo...jednoga dana!





Danas sam im dakle, naravski kao vrhunski stručnjak i znalac od šete kolpi, pomoga pri krštenju broda.
Brodić im se zamislite zove - "Nema zime"!
Ma bravo, pravo ime, ka da su mene pitali.
Tribalo nam je vrimena dok smo sve to uskladili, obilježili, zalipili, ali na kraju - sve je dobro ispalo.



Naravno da smo nakon krštenja broda napravili i jedan đir i to na jedno lipo misto koje sam im davno obeća pokazat.
Kako je danas konačno zasjalo pravo proljetno sunce, u trenu je sve oživilo, i boje su nekako toplije i more je nekako drukčije, ma sve je, unatoč ovome bidnome brodiću šta se potopija - nekako...bolje!









Nema zime!