Prije nešto više od devet mjeseci, negdje početkom rujna, još pod dojmom strašne tragedije na Kornatima objavio sam post «Drvo života za poginule vatrogasce» u kojem sam predložio da se kao uspomena na naše herojske «vatrene kacige» pokrene akcija pošumljavanja goleti, devastiranih i opožarenih površina, pogotovo u primorskim krajevima. Ideja vodilja mi je bila da posadimo po jedno stablo za svakog poginulog vatrogasca.



Osim načelnog odobravanja, ipak nisam uspio postići onu «kritičnu masu» energije i ljudi koji bi se uključili u tu akciju. Dobrim dijelom sam ja osobno kriv za posustajanje i malodušnost, ali eto- da ne bi sve puklo po mojoj škini ka po mrtvome tovaru, dio ćemo pripisati «objektivnim okolnostima».

U komentarima na taj post uglavnom su prevladavali prijedlozi koje vrste drveća posaditi i gotovo plebiscitarno, prvo mjesto osvojila je maslina.
Iskreno, nije mi se tada svidio taj prijedlog, iako naravno nemam ništa protiv masline, upravo suprotno, ali iz osobnog iskustva mi je dobro poznato koliko je teško posaditi i održati maslinu u kršu.

Ipak, nisam želio da sve ostane na praznim riječima. Ako ove zime nisam uspio okupiti «široke mase», ideja neće ostati zaboravljena i dajem svečano obećanje da ću već slijedeći jeseni krenuti forte fortissimo u njezino ostvarenje.
Uglavnom, da ne dužim previše, mene je svih ovih mjeseci nešto «gonilo» da to jednostavno moram napraviti. Moram! Ne znam zašto, ali baš moram...
Budući da iz dičnih birokratskih struktura mojega grada ni nakon više e-mail poruka nisam uspio dobiti odgovor na kojim mjestima se može saditi, čekanje mi je dosadilo, pa sam lokaciju izabrao sam. Na vrhu jednog od brežuljaka koji zaokružuju «amfiteatar» oko Trogira, prije nekoliko godina obnovljena je crkvica svetog Eustahija, ili kako ga stari Trogirani zovu – svetoga Oštaka...



Kako se radi o stazama moga djetinjstva, emocije su mi dodatno proradile, a još pogotovo zbog toga što je svim ovim našim jadnim brdima, u posljednjih tridesetak godina prošlo nebrojeno mnogo požara. Koliko god se pošumljavalo, nakon godinu-dvi, opet bi sve izgorilo...
Sad, kad je koliko-toliko isprepletena mreža protupožarnih puteva, nadam se da će požara biti znatno manje.

Opet sam odužija...
Uglavnom, ono šta sam «mora» napravit, danas sam konačno i učinija. Svoj sam «zavit» ispunija. Od petnajstog dana marača miseca dvi ijade i osme, dvanaest mladih maslina raste na brdu svetog Oštaka i gledaju upravo u pravcu Kornata kao spomen, kao poštovanje, kao ona muška suza koja ne smi izać vanka nego ostaje zarobljena u oku.

Naravno, ovo je samo simboličan čin, dvanaest maslina vjerojatno se neće ni primjetiti u ovoj kamenoj pustinji, ali eto – ima osjećaj da je ovo samo početak, prvi korak...
Namučija sam se danas, baš sam se dobro namučija kopajući jame u kršu, čak sam i dva mašklinića slomija nastojeći ugrabit malo crvene zemlje u moru kamena, ali - vridilo je...
Ne mogu vam ni opisat kakvi su me osjećaji kasnije preplavili...
Mala pobjeda, ali ipak - pobjeda!
Nadam se da će sve bit u redu...
A dobro je i to šta danas nisam upa u patetiku pišući ovaj post. Ne tražim pljesak odobravanja, ne tražim ništa, ovo je samo moj osobno-intimni čin kao posljedica onog čudnog unutarnjeg osjećaja koji mi jednostavno - nije da mira svo ovo vrime...

Drvo života, neka mu bude sa srićom...