Kraj zime i nagovještaj početka proljeća idealno je vrijeme za bavljenje jednim iznimno atraktivnim, turbo zanimljivim, pače u nekim elementima i ekstremnim sportom – branjem šparoga!
Mislite da bucam bezveze!?
Eeee, potrebno je problematiku sagledati s više strana da bi se ušlo u srž, pa nije li tako u svemu ostalome?

Dakle, za bavljenje ovim sportom potrebna je prije svega dobra volja, mobitel uglednog proizvođača, oko sokolovo i junačka desnica ruka. Dobro ajde, junačka desnica baš i nije neophodno potrebna, ali ona mi se tako lipo i prirodno nadovezuje na već spomenuto «oko sokolovo» da bi bila prava šteta ne spomenuti je i ovom prilikom.
Mislim ono stvaaarno!
Dakle – junačka desnica ruka!



Idemo dalje...
Kod branja šparoga posebnu pozornost moramo posvetiti hodanju, to jest, gazanju, kao i preskakanju raznoraznih prepreka. Trava koja prekriva krševiti teren na kojem najčešće rastu naše šparoge, zna biti prilično zawebana i davati lažnu sigurnost, tako da je mogućnost da se neželjeno strmopizdimo prilično velika.
Brzina je još jedna stvar koja je jako bitna u ovom sportu. Naime, ovdje vrijedi princip «ko prvi divojci...» u ovom slučaju «ko prvi šparogi», a zeznuta je stvar što pogotovo u dane vikenda počinje pravi galop nadobudnih šparogara koji niču kao šljive nakon kiše...



Ako je dan vedar i sunčan, gotovo je sigurno da ćemo se tokom branja, prije ili kasnije a moguće i višekratno, susresti sa velikim beznogim gušterom, zvanim majur slijepić ili blavor....



Znam, neugodan je to osjećaj, jer nije lako našim slabašnim moždanim vijugama percipirati da se tu ne radi o strašnoj i opasnoj zmijurini već o sasvim dobroćudnom stvorenju, koje se nas zasigurno boji mnogo više nego mi njega, unatoč tome što nam se srce redovito uzlupa nakon nenadanog susreta, a jedan dio tijela kojeg nije baš pristojno spominjati počne radit dinar-dolar!

Kod branja šparoga vrlo važnu ulogu igra i iskustvo, kao i poznavanje domaćeg terena. Šparoge se beru oprezno i sa istančanim osjećajem, na mjestu na kojem stabljika prirodno puca, a ni u kom slučaju ne dolazi u obzir da čupamo čitavu stabljiku s korijenom. To je već ubojstvo!
Kad naberemo jedan rukohvat ili «mac» po domaću, odradili smo svoju normu. Nije potrebno vršiti šparogocid!



E sad slijedi onaj jednostavniji dio – pripremanje...
Do prije nekoliko godina, šparoge nisam moga ni smislit!
To mi je uvik bilo nešto gorko, nejestivo, bljakavo, odvratno...
Ali, štošta se ona ovome svijetu mijenja, pa tako i okusi.



Danas su mi šparoge sa kapljom-dvi maslinova uja i utvrdo skuvanim jajima delicija samo takva.
Kao prvo, potrebno je odvojiti vrh šparoge od stabljike. Vrhove bacimo u teču, a ostatke stabljika možemo bacit di nas je volja. Kad voda uzavre, točnije kad učini ona prva dva-tri «glagola», sve maknemo s vatre i bacimo vodu ća, pazeći pri tome naravno da nam i šparoge ne pobignu kroz šupjaču. E sad ulijemo novu vodu i u njoj kuvamo još desetak minuti. Kad šparoge omekšaju, dodamo dva-tri zrna soli, polijemo sa dvi-tri kapje maslinova (obavezno!) ulja i to je to! Nema filozofije!
O pozitivnim učincima šparoga na svekoliko čovjekovo zdravlje ne moram ni govorit!

U slast!