Razgalila me ovih dana vijest objavljena u nekim medijima da bi slijedeće godine, negdje u vrijeme proljetnog sumita-a NATO-a u Bukureštu, predsjednik najmoćnije države svijeta, JueSeJ-a naravno, gospodin Grm mogao posjetiti Hrvatsku.
O, pa to je krasno!
Evo, od uzbuđenja ne mogu doći do daha, štoviše, već sam počeo i pripreme za doček jer ni u ludilu ne želim propustiti taj povijesni događaj. Počinjem od prikupljanja namirnica kojima će u proljeće isteći rok trajanja poput rajčica, banana i jaja, kojima bih rado počastio voljenog vođu zapadne demokratske civilizacije.
Ipak, usrdno se nadam da gospodin Grm nije napravio greškicu u koracima kao ono nekoć kad je pri posjetu Sloveniji izrazio svekoliko oduševljenje i zahvalnost narodu Slovačke ( Bože moj, zar to nije jedno te isto!), stoga me ne bi začudilo da u našem slučaju dođe do zbunjoze oko recimo Croatie i Costarice. Pa to je to, isto, ili barem slično, zar ne?



Michael Moore - poznato vam je to ime?
Ne ne, nije ništa u rodu ni Michaelu Jordanu ni Michaelu Jacksonu, pa čak ni Michaelu Johnsonu, a koliko je meni poznato nema veze ni sa Demi Moore.
Oh da! Sjetili ste se već, to je onaj simpatični (hm...) debeljko koji snima vrhunske dokumentarce, poput «Ludi za oružjem» «Fahrenheit 9/11» te najnoviji «Sicko».
U njima «secira» suvremeno američko društvo, ukazuje na brojne probleme, propuste, nebuloze i nepravde koje se danas događaju u «najnaprednijoj» demokraciji na svijetu, a naravno, ovi filmovi su izuzetno zanimljivi i mnogim «običnim» stanovnicima ove planete izvan jedinih i neponovljivih Sjedinjenih Država.



Ovih dana sam «progutao» upravo Moore-ovu knjigu «BIJELI GLUPANI i druge jadne isprike za stanje nacije» koje je u stvari, bila prva u nizu «antibushovskih» projekata i koja je stjecajem okolnosti trebala biti objavljena na američkom tržištu upravo 11. rujna 2001. godine. Kako nam je svima dobro poznato što se tada dogodilo, a uzimajući u obzir okolnosti koje su nakon toga zavladale Amerikom i čitavim svijetom, knjiga Michaela Moore-a je jednostavno, umjesto na police knjižara završila na skladištima i podrumima.
Kao – nije sad povoljno vrijeme za takve teme!
Dobro, kad se euforija stišala, knjiga je ipak ugledala svijetlo dana, unatoč svim događajima nakon 11. rujna, nije izgubila na aktualnosti jer ona na vrlo uvjerljiv način, potkrijepljen bezbrojnim primjerima pokazuje i dokazuje mnoge «dubioze» američkog društva, načine kako se na prvi pogled – beznačajnim zakonskim riješenjima, milijarde dolara prelivaju iz džepova jedne društvene skupine u druge, različiti odnosi sudova prema bogatima i siromašnima, crnima i bijelima.
Naravno, nije mi namjera ovdje prepričavati sadržaj cijele knjige, uostalom koga zanima – lako će do nje doći, prevedena je na hrvatski jezik i ima je u svim boljim knjižarama.

Ali...i ovdje ima jedan ali...
Kako je i moja malenkost, uglavnom nastrojena «antibushovski», nisam siguran zbog istih razloga kao i njegov sunarodnjak Moore, ali sad nije ni bitno, dakle dobrim dijelom i zbog toga, ovu sam knjigu kao i dokumentarce pročitao i odgledao s velikim guštom. Kao ono u stilu «naprid naši»!

Da, ali...opet onaj ali...
U jednom poglavlju ove knjige M. Moore se pozabavio kriznim žarištima u svijetu i iznio svoje viđenje načina na koje ih riješiti.
Osvrnuo se tako i na bliskoistočnu krizu (krizu hej!- pa koliko godina već traje ta kriza!?), probleme vezane za Irsku i Veliku Britaniju, a naravno nije se propustio osvrnuti i na rat u bivšoj Jugoslaviji. Pretpostavljam da je «o nama» pisao tamo negdje krajem devedesetih godina dok je ta tema bila još prilično aktualna.
Citiram dio teksta:

Ovaj zabačeni kutak svijeta izvor je velikog dijela našeg ukupnog jada u proteklom stoljeću. Nesposobnost njegovih stanovnika da žive zajedno – jer su se Srbi borili s Hrvatima koji su se borili s Muslimanima koji su se borili s Makedoncima koji su se borili Kosovarima koji su se borili sa Srbima. – može se pratiti do jednog događaja: jedan je srpski anarhist imenom Gavrilo Princip ubio nadvojvodu Ferdinanda. Taj je atentat pokrenuo I. svjetski rat. To je dovelo do II. svjetskog rata. U ta je dva rata poginulo više od pedeset milijuna ljudi.

Ne znam šta je tim ljudima. Pa ja ne idem ubijati Teksašane. Ne idem spaljivati cijela sela na Floridi. Naučio sam živjeti s time. Kako to da oni ne mogu?

Nije u Jugoslaviji uvijek bilo tako nasilno. Poslije II svjetskog rata ono malo Jugoslavena koje se borilo protiv Hitlera (uglavnom Srba; Hrvati i ostali raširenih su rukama dočekali naciste i njihovo konačno riješenje preuzelo je vlast i osnovalo komunističku vlast pod vodstvom Maršala Tita.

Heeeej!? Nekoliko puta sam ovo pročitao i opet ne mogu vjerovati!?
Kakvo uopćavanje, kakvo nepoznavanje elementarnih činjenica???
I to od jednoga Michaela Moore-a???

Nakon ovih rečenica, njegova vjerodostojnost je postala i više nego upitna.
Dobro, mogu prihvatiti činnjenicu da M. Moore izuzetno dobro poznaje «njihove» prilike, ali kako je mogao ovako traljavo obraditi «naše»???
I što je najgore, ova knjiga je bestseler, prodana je u milijunima primjeraka širom svijeta!
Milijuni ljudi su pročitali da su se jedino Srbi opirali Hitleru a da su ga Hrvati dočekali raširenih ruku!? Heeeeej????

Sad bi se još satima dalo raspravljati nije li za ovakve navode kriva američka samodovoljnost i samodopadnost, sad je apsolutno nebitno iz koje pozicije – Mistera Busha ili doktora Moore-a; ili je to recimo naša krivica što smo nebrojeno mnogo puta propustili jasno svijetu reći tko smo i što smo.

Ali...ipak rastužilo me ovo. Boli me da na svjetskoj karti političke moći djelujemo tako slabašni, boli me činjenica da će nas prosječan građanin zapadnog svijeta doživljavati kao primitivce opijene nacizmom, mržnjom i ksenofobijom, kao razularenu hordu navijača koja će po toj Europi od Malte do Francuske i Austrije, sablažnjavati javnost tučnjavama, bengalkama i bezprizornim ponašanjem.

Čini mi se da je puno posla pred nama...