- Pušite li?
- Ne hvala....
- Vi ste sretan čovjek!
- Znam...

Relativno često vodim ovakvu vrstu razgovora pa mi nakon toga obično padne na pamet kako nas svakodnevno najviše okupiraju želje i žudnja za onim čega nemamo, a s druge strane, ono što imamo uzimamo zdravo za gotovo, kao – pa to je normalno, to se podrazumijeva. Jer, velika većina pušača koje poznam, svakodnevno bije bitku kako se riješiti te ovisnosti.

Jeste li primjetili kako ljudi glupavo izgledaju dok puše?
Mislim stvaaarno, u čemu ja baza?
Šta je u tom pušenju toliko zanimljivo?
Trošiš lovu i još se truješ, sve u eks-press paket aranžmanu...

Postoji nekakvo opće razmišljanje kako su pokreti i maniri vezani za uživanje u duhanu vrlo fensi šmensi, naprosto neodoljivi!
Pripaljivanje cigarete, prvo ispuhivanje, oblikovanje dimnih signala – to je kao ono cool, seksi, zavodljivo. Muškarci djeluju opušteno, frajerski, sigurni u sebe...
A žene?
Poznat vam je onaj kliše- koketna zavodnica senzualnog pogleda sjedi na barskoj stolici, a svi muškarci oko nje, junački se trse da joj pripale cigaretu.
Ma da, mo'š mislit!
Zavodljivo je isto kao ispuhivanje dimova iz jednog drugog tjelesnog otvora...

Ovim "sportom" se kod nas, ako je vjerovati statistikama, manje ili više intenzivno bavi 34 posto muškaraca, te 22 posto žena.
Pretpostavljam da je takav omjer i kod mojih čitatelja pa ću nastojati biti obziran.
Neću vas puno izgadit.
Možda samo malo!
Pušenje je očito dio odrastanja, faza koja je navodno neizbježna.
Mene ta faza nije pukla u srednjoj, pa čak ni u osnovnoj školi.
E sad, na moj ponos ili sramotu svejedno, ja sam nikotinsku inicijaciju doživio još u vrtićkoj dobi.
Ma nisam ima više od šest godina, garant!

Naime u to doba, davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća (čoviče kad je to bilo!?) slovio sam za najmlađeg i najperspektivnijeg člana bande čiovskih geliptera koji su se silno trudili što prije upoznati svijet odraslih. Kad smo prevladali fazu izgradnje skrovišta i bunkera, kauboja i indijanaca, najstariji među nama, tada tek na pragu puberteta, otkrili su novu zanimaciju – cigarete!

Ovi "stariji" gelipteri, ćopili bi svojim starcima cigaretu-dvi-tri, obično krdžu poput Filtera 57, Drine, Zete, ili nekog drugog smeća pa bi čitava ekipa slavodobitno fumala.
Ritualno bi se poslagali po podu u krug, trovali se nemilice, cigarete bi kružila okolo pa bi se udišući po dim-dva, pravili da smo jako važni.
U tijeku jedne od tih seansi na mome šufitu (tavanu, potkrovlju, kako vam drago), drvenim stepenicama se prema inkriminiranom mjestu zbivanja počela, ničim izazvana, penjati moja teta. Totalno iznebušeni nezvanim gostom, na brzinu smo opuške bacili ispod oronulog starog ormara i lagano zviždukajući u stilu "nije naš posal" odšetali vanka na ulicu u potrazi za novom zanimacijom.

Ali ne lezi vraže! Onaj ormar ispod kojeg smo bacili opuške, bija je pun stare kartušine, novina, knjiga i ko zna čega još sve ne. Naravno, sve šta je moglo krenit naopako, krenilo je.
Nije prošlo ni desetak minuta, iz mog šufita se počelo opasno dimit. I šta'š sad, drž-ne daj, zovi vatrogasce, uletili barbe, tete, dida, susidi, nadobudni pumpjeri i na svu sriću – uspili su spasit da se požar ne proširi na čitavu kuću. Plamteći ormar su nekako izbacili na taracu, pa osim nekoliko nagorjelih greda, nije bilo veće štete.

Da, ali...
Najgore tek slijedi.
Počela su ispitivanja....
Di kud šta kako...
Svi su znali da je gelipterska banda bila na šufitu neposredno prije požara.
I malo pomalo, pojedini «ilegalci» su propivali.
Ka grlice...
Saznalo se sve – popušili smo totalno!!!

Kad su mi otac i mater saznali šta je i kako je bilo, počelo je "pedagoško" uvjeravanje.
Ne, nisu me ni istriskali, niti su me izlupali po guzici.
Napravili su mi nešto puno gore.
Stari je zapalija jedan duvan ( u to doba, pušija je Kent!) i trča za mnom po čitavoj kući, ganjajući me i vičući: "OĆEŠ PUŠIT!? EVO TI! OŠ PUŠIT!? NA, PUŠI, PUŠI!!!".
Pa kad bi me uvatija, trpa bi mi u usta pripaljenu cigaretu. Bljak!
Naravno da sam se otima koliko sam god moga ali ta seansa je potrajala satima. Više mi se sve smučilo i od dima i od cigareta i od dernjave....
Mislim fakat ono kuiš...iz današnje perspektive, zlostavljanje samo takvo!!!

Inšoma, dela šoma, nakon tog traumatičnog iskustva, pedagoške seanse sa ganjajućim cigaretama i onim "oš pušit – eto ti puši" metodama uvjeravanja, meni više nikad više nije palo na pamet zapalit duvan.

U stvari lažem, jednom sam pokuša, dok sam bija u vojsci, na straži, jer su me svi uvjeravali kako u vojsci moraš propušit tija-ne tija. Međutim, već sam nakon drugog dima shvatija da to nije za mene i da nema šanse da ikad više to smrada stavim u usta. Nakon straže sam istog trena odgiba na jogging da izbacim dim iz pluća.

Danas mi je posve jasno da je šok-terapija bila i te kako učinkovita.

Samo nisam posve siguran je li to zbog tih istih trauma iz djetinjstva, ali kasnije, u ljubavničkoj karijeri, nikad mi nisu bile drage cure koje puše (molim, bez malicioznih insinuacija!!!). Mislim, možemo mi bit dobri prijatelji i sve može bit divno i krasno, ali ljubit se sa pušačicama – o ne ne, fala lipa, nemoj srećo, nemoj danas...
Možda neki drugi put...
Onaj kiselkasti okus koji ostane nakon ljubljenja, nikad nije bio na mojoj listi prioriteta.
Eto vidite kakav sam ja diskriminator – ne volim pušačice!!!
Pušačice kod mene nemaju šansi!
A šta'š takav sam kakav sam...



Hmmm…

O čemu sam ja ono danas tija pisat?