Planinarenje je zaista čudnovata aktivnost. Nešto slično kao čudnovate zgode šegrta Hlapića. Almost neobjašnjiva. Niti sam imaš blagog pojma, a još manje drugima možeš objasnit koji te to vrag tira da nedjeljna jutra, umisto dokoličarski "produhovljenog" ispijanja kavice na nekoj osunčanoj dalmatinskoj rivi provodiš pentrajući se wolffucking predjelima i kamenjarom ovjenčanim visinama.
I šta je sad tu čudno?

Pa čudno je, jer se totalno umeteš, za vrime uspona stenješ, pušeš, preznojavaš, proklinješ sudbinu ludu koja te "prisilila" na višak kilograma i manjak slobodnog vrimena koje za divno čudo provodiš na isti način kao i ono "neslobodno" - okružen uglavnom ekranima, šarenim prozorima koji nam nude zavodljivi privid idealnog svijeta.





Ipak, kad malo bolje pogledam, onda i nije tako čudno. Kad boravimo u okruženju majke prirode, ekrani pred našim očima poprimaju veličine od nekoliko stotina giga-pixela, veličanstvena tišina planine zvuči mnogo bolje nego najbolji audio sistem sa svim mogućim surround i subwooferima, a tek mirisi aromatičnog bilja i okusi "zaboravljenih" čevuljica grožđa u vinogradima prošaranim jesenskim bojama...





A sad bi bilo dobro da konačno krenem i na nešto konkretno.
Eto, jučer smo imali priliku, nas više od stotinu, da se pentramo stazama djetinstva, velikog, najvećeg, žive legende, kralja i cara planina – Stipe Božića.
I da čitava stvar bude još bolja, štoviše najbolja moguća, tim stazama nas je poveo upravo "naš" Stipe. I ne samo Stipe, nego još nekoliko iskusnih planinara, članova Gorske službe spašavanja, ljudi pred kojima svi, doslovce svi, ne samo planinari, moramo skinuti kapu, jer odvajati svoje slobodno vrijeme, sudjelovati u akcijama spašavanja u kojima nerijetko i svoje živote izlažu opasnosti i to zamislite – potpuno dobrovoljno i bez novčane naknade, mogu samo istinski heroji.



A ti ljudi su s druge strane u pravilu, toliko skromni, nenametljivi, nikada od njh nećete čuti hvalisanje, samoreklamerstvo, njihova lica nikada nećete vidjeti na jumbo-plakatima iako su njihova djela neusporedivo vrijednija od onih koji vam se umilno smiješe sa tih istih šarenih wall-papera...

Osjećaj njihove prisutnosti među nama, poput dobrog duha, i ovog puta nam je bio dodatan poticaj, jer vrh Sveti Mihovil iznad Zavojana, iako manje poznat i sa svojih 1247 metara nad morem, na prvi pogled planinarski pisofkejk, zahtjevao je od sviju nas puno truda i znoja, čak i varki koji su manje iskusne znali izluđivati.

Nakon dugog uspona konačno ugledaš vrh pred sobom i kažeš – to je to, ali ubrzo uvidiš da iza tog vrha ima još jedan, pa još jedan, pa još...
Međutim, to stvara samo dodatnu draž i osjećaj zadovoljstva kad se nađeš sad već zaista na pravom vrhu sa još stotinu ozarenih lica – nema tog Mastercarda koji ga može platiti...





A kad smo već kod zadovoljstava, onda mi je i pisanje ovog posta jedno od njih, jer smo na ovom izletu imali jake blogerske snage, pa ćete o mnoge detalje i neke nove poglede i perspektive pronaći kod Vincija, a naravno i kod Sunčice.



Umorne noge i koljena koja klecaju samo su slatke brige nakon ovakvih izleta. Uostalom, to su "muke" koje vrlo brzo prolaze, pa su i ovaj put debelo zasjenjene uživanjem u netaknutoj prirodi, upoznavanju i ovog kraja "Lijepe naše" koji nam je uvik malo "vanka ruke" pa ga sasvim nezasluženo zaobilazimo.