Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja
31.10.2007.
Zasigurno jedno od najvećih zadovoljstava koje mi je pružilo pisanje (da ne kažem piskaranje) bloga mi moga, jest otkrivanje ljepote u naoko običnim, svakodnevnim i neuglednim stvarima, bićima i pojavama. Ljepota je svuda oko nas, samo je treba znati prepoznati.
Potrebno je samo malo zagrebati ispod površine, otpuhnuti nataloženu prašinu, netko nam naprosto treba otvoriti oči.
Stoga mi je posebno drago da su gotovo na istom tragu, bili autori izložbe «Dalmatinska Zagora – nepoznata zemlja», koja se još uvijek, zbog iznimnog interesa javnosti održava u Klovićevim Dvorima na Jezuitskom trgu. Na početku je bilo predviđeno da će ova mega-izložba trajati do 21. listopada, ali naravno, uvažavajući moju zamolbu da zbog raznoraznih razloga u metropolu ne mogu doći prije dvadesetog i šestog, tako je potpuno razumljivo da su se termini izložbe pomaknuli, barem za mene, u vrlo željenom smjeru, do 18. studenog.
Od prvih tragova života na ovim prostorima pa sve do današnjih dana, na četiri razine, izloženo je na tisuće eksponata. Iluzorno bi sada bilo nabrajati, čega sve tu ima, stoga ako ste u prilici – požurite.
Rekla bi moja profesorica informatike iz srednje škole Antica Lovrić – djeco, ovo vam je velevrijedno!
Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja. Terra incognita.
Da, slažem se, definitivno ima nešto tajnovito i mistično u ovim prostorima, iako će asocijacije većine nas, na sami spomen Dalmatinske zagore, povući na tamni vilajet, nepregledno beživotno krševito more kamena u kojem caruju poskoci, vuci, vile i hajduci.
Dalmatinska zagora puno je više zelena nego siva, mnogo bogatija vodom nego što je žedna, neizmjerno raskošnija nego što na prvi pogled izgleda. Upravo zbog toga nije nimalo čudno da je upravo ovaj prostor još od pradavnih godina bio poprište sukoba i ratova, natopljen krvlju, znojem i suzama, omeđen utvrdama, bedemima i kulama. Dalmatinska zagora ne poznaje dvorce. Samo kamene dvore...
Naravno, nemoguće bi bilo promišljati prostor Dalmatinske zagore bez ljudi koji su nekada živjeli na ovim prostorima, kao i onih koji upravo tu žive i dan danas.
Promatrajući iz perspektive stanovnika priobalja i otoka, odnos prema Morlacima, Vlajima, Rolling Stonesima, kako god ih nazivali, oduvijek je bio pun predrasuda, sprdnji i omalovažavanja.
Vlaji su oduvijek u očima mnoge «gospode» s mora bili nepismeni primitivci, beskrupulozni prevaranti ogrezli u alkohol, šverc i torbarenje. Generalizacije stvaraju stereotipe, stereotipi stvaraju zablude, zablude stvaraju mržnju...
Prototip suvremenog Vlaja, danas je zaigurno nitko drugi nego Željko Kerum. Nisam siguran koliki mu je IQ, ali u svakom slučaju njegova emocionalna i socijalna inteligencija je zasigurno na vrlo visokoj razini, pa šta god mi mislili o njemu kako je teška sirovina, primitivac par excellance i štošta još drugo. Kerum kao prototip i još mnogi Rolling Stonesi, kao klasični «gutači samoglasnika», nerijetko će izazivati prezir i bijes «Splićana od kolina» koji će im zamjerati nedostatak opće kulture i spočitavati kako su od svih silnih melodioznih arija s okusom soli, jedino sposobni zarevati gangu i reru.
Pri tom će naravno smetnuti s uma da su skladatelji koji su spjevali najljepše melodije Splitu i Dalmaciji, poput Jakova Gotovca, Ive Tijardovića ili pak Zdenka Runjića – najobičniji Vlaji!
Dalmatinska Zagora je od pamtivijeka bila prostor turbulentnih demografskih kretanja. Vojske i ratovi, donosili su i odnosili ljude. Kroz stoljeća, nekada pusti predjeli obale i otoka «punili» su se upravo stanovnicima koji su se skotrljali s brda. Prema tome – zaključak je jednostavan – svi smo mi više ili manje Vlaji!
Htjeli mi to priznati sebi ili ne!
Ipak, nije mi danas namjera pisati apologetske hvalospjeve ovoj našoj Terri incogniti, jer već i kod prvih skretanja s romantiziranog pogleda, jasno se mogu uočiti mnogi tragovi zastarjelih razmišljanja, konzervativizma koji je nekad možda primjeren, ali u većini slučaja ipak nije.
To se prije svega odnosi na jedan, ja ću ga nazvati surovim - patrijahalnim odnosom prema ženama. Ženu se prije svega poštuje kao majku roditeljicu, ali u svim ostalim ulogama, ona se ipak smatra «nižim» bićem. Naravno, ne želim generalizirati, znam da u mnogim obiteljima ovaj odnos nije takav, ali mislim da se opravdano bojim da je još uvijek dominantan.
U svakom slučaju, nikad nije loše da se bolje upoznamo, da znamo više jedni o drugima.
Možda nam to pomogne da se otrgnemo robovanju stereotipova u stilu «svi su oni isti».
Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja.
Napravimo prvi korak - upoznajmo Terru incognitu!
Naići ćemo na škrinju s blagom...
komentiraj (40) * ispiši * #