Vratija se Šime!
Di je bija?
Niko pravo ne zna, pa ni sam Šime…

Doslovce sam se preko noći prebacija sa planinarskih na jedriličarske staze. Ovih dana se u Trogiru odvijala međunarodna jedriličarska regata pod zvučnim nazivom “Die Presse Business Cup 07”. Za bolje razumijevanje, kad vidite da se neka regata naziva “business cup” to vam znači da je natjecanje sa sportskog stajališta minorno, a služi ponajviše za “druženje” ugledne gospode koji se kao nešto natječu, a u stvari manje-više ugodno druže.





Kako je općepoznata činjenica koliko sam zamantan morem, brodovima i još mnogim lipim stvarima sa okusom soli, tako me nije bilo teško nagovoriti da i ove godine sudjelujem u “zahtjevnoj i odgovornoj” ulozi suca.

Koji je zadatak sudaca na jedriličarskom natjecanju? Naravno – da okrutno kazni prijestupnike!
Budući da se takvi prijestupnici ipak rijetko sreću, onda se uglavnom bavimo benignijim slučajevima. Prije same regate “topimo” bove pomoću kojih formiramo regatno polje, za vrijeme startne procedure i same utrke vodimo računa drže li se svi pravila, ima li božemiprosti sudara, peštanja ili sličnih havarija, jesu li beštimje jedriličara opravdane ili vulgarne, uglavnom pazimo na mali milijun stvari…





Ovog puta “uvalili” su mi Bavariu 39, jedrilicu od dvanaest metara, dodijelilo mi pomoćnika,
nekog nepoznatog tipa blagoglagoljivog, ali napornog i dozlaboga dosadnog…



Prvog dana smo isplovili po po olujnoj buri. Glavni direktor regate, koji mi je još od lani ostao u ne baš milom sjećanju, tipični austro-ugar, nazovima ga Hans, ili još bolje Fritz, izvuka nas je na more, unatoč tome da je i najobičnijem tukcu bilo jasno da su uvjeti za jedrenje u najmanju ruku opasni.

Vrtili smo se po moru satima i satima, tukla nas buretina ka pomahnitala, a povremene kapi kiše zabijale su se mi se ka iglice ravno u facu. Još za ne falit, nisam ponija ni rukavice, pa sam kasnije ima gadnih problema za zavezat najobičniju špigetu na patikama.
Nakon dugog premišljanja, Fritz je konačno donija jedinu normalnu odluku te naredija povlačenje u blaženstvo trogirske luke. Nakon svega – aspirin broj jedan.





Drugog dana smo konačno uspješno odradili jedan plov, a nakon njega je vitar počeja slabit i mišat, sve nešto u stilu pišit ću-kakit ću, pa smo opet satima plutali , čekali, čekali i …nikad dočekali. Danas me nije istriskalo, ali sam se dobro ispeka na suncu – nakon svega aspirin broj dva!

Trećeg dana – sve isto ka i drugog. Jedan uspješan plov, pa kasnije opet poznati scenarij.
Najzanimljive od svega, bilo je kad se na regatnom polju pojavila skupina dupina.



Na koncu ipak – aspirin broj tri!
Nakon tri dana ovakvog ludog provoda na moru, priznajem da sam se zaželija “normalnoga” života, jer hebeš ti ovo sve, na koncu ti se sve svede na ono - fali more drž se kraja…eto nikad do sada nisam promislija da ću se i ja počet držat ove uzrečice.

Ko je pobjednik, je li regata uopće uspjela – nemam pojma!
Niti me briga…
Meni je sve u svemu opet bilo lipo jer sam bija u svom “prirodnom” okruženju pa se neću puno žalit. Ali bi isto puka da ne spomenem “divan” odnos naših organizatora Austro-Ugara prema nama domorocima koji smo im “služili” da bi njihova zabava mogla biti uspješna.
Da bude jasno, nas desetak smo čisti volonteri, ne tražimo nikakvu materijalnu naknadu, ni dnevnice, ni bilo šta “keširano”. Ali postoje neki dobri običaji…





Organizirali smo proteklih godina, točnije reći suorganizirali nekoliko regata ovakvog tipa. Tri ili četiri godina zaredom Lions Cup, u kojem su najvećim dijelom sudjelovali “dobrostojeći” poslovni ljudi tipa "made in Croatia".
Pa bi recimo, svatko od nas dobija štatigajaznam, kapu i majicu sa logom regate, a da brodsku “provištu” i ne spominjem. Simbolično, ali dovoljno.

E sad, u ova tri dana, ovi vrli Europejci, nisu nam ponudili njanci jednu kap vode, njanci jednu mrvicu kruva. A bili smo svakog dana na moru i po desetak sati…
Die Presse vam matr….
Samo me opet zovite i dogodine…