Za razliku od planinarskih staza na kojima svakih desetak koraka nailazimo na spasonosne crvene kružiće ispunjene bijelom bojom, naše životne staze nisu označene. Pune su raskršća, uspona i padova, strmina i padina. Ipak na svu sreću, rijetke su staze koje moramo probijati sami, pa iako su mnoge od njih na prvi pogled nebitne, zahvaljujući našim prirodnim instinktima koji su sve jači koliko smo povezaniji s prirodom, postoje mnogi znaci, putokazi «prostom» oku nevidljivi, koji nam govore kako i naoko beznačajni ugaženi putevi pa ma kako uski bili mogu značiti i zračiti, dobru dozu sigurnosti.
Nikad ne znaš gdje te sreća čeka.

Ma sve se nešto vrtim ka mačak oko vruće snaše, zapetljat ću se u metafizičko-ontološke terorije pa vidim da do kraja posta neću uspit objasnit di sam ja to bija.
Dakle ljudi moji, samoproglašena ekološko-hedonistička sekcija vrlo tijesno povezana sa HPD «Mosor», ovih je dana izvršila već dugo planiran i pomno pripremljen desant na otok Vis. Unatoč katastrofičarskim meteorološkim predviđanjima, odgođenoj Viškoj regati, naša klapa, mala ali odabrana, zdušno je odlučila da unatoč svemu, mi sa našeg puta ne skrećemo!



Naša Nela, glavni strateg desanta, bezbložnica još uvijek ali nadam se ne zadugo, koja se inače u komentarima na moje postove potpisuje kao «Spuž», sve je i više nego dobro isplanirala i bila naš istinski spiritus movens. Osim našeg Spuža, uspjehu čitave akcije pridonijeli su aromatična Meri, senzitivna Neda, leptirićasta Danica, legendarna Majda žena od mota, prpošna Buška i zanosna Katarina. Boje muškog roda uz moju blogersku malenkost, branio je stameni i postojani Duje zvani Cezar! Dobro ste izračunali - dva muška i sedam žena. I sad me još samo pitajte kako mi je bilo!!!????



Nedostajali su nam još neki dragi ljudi, stvarno su nam nedostajali, ali ipak zbog opravdanih razloga, tako da im ovaj put nećemo pisat minus.
Nešto više od dva sata vožnje «Hektorovićem» nošeni valovima i refulima povjetarca od kojih 4-5 bofora, otok Vis nas je dočekao a kako drugačiji nego sunčan i egzotičan. Među rijetkim putnicima koji su se iskrcali sa trajekta, nikom nije promakla bučna skupina čudnovato odjevenih ljudi.

- Nela moja, a di vodiš te svoje spuže – glasio je vrckavi komentar jedne domorotkinje.

E sad, zašto smo spuži? Zato šta nosimo uvik sa sobom one pogoleme ruksake u koje utrpamo čudo toga, pa parimo ka da nosimo kuću i okućnicu na svojim leđima. Inšoma dela šoma, puno bolje je bit i spuž nego recimo - komarac...Mi se ne bunimo.

Ne bunimo se ni zbog toga šta smo do naše kućice u Poselju došli nakon dobre ure i po junačkog pješačenja kroz planine barda i gore. Zato nas je pogled sa vrha ostavija bez daha.
Ispod nas se prostire veliko polje pod vinogradima. Već spomenuta lahorasta bura pročistila je naše vidokruge. Livo gledamo Pelješac, Korčulu, Lastovo, nešto južnije se iz mora izdiže Sušac, a daleko na pučini samotna Palagruža. Iza njezinih obrisa, jasno se vidi kopno Italije, Monte Gargano...

Nakon brzinskog ručka na planinarski način, odmah smo krenuli na rekreativnu popodnevnu turu. Kroz vinograde Velog i Pliskog polja, koji su danas posađeni i na negdašnjoj aerodromskoj pisti došli smo na vrh brežuljka na kojem se nalazi crkvica Svetog Vida. U njezinoj neposrednoj blizini topnički položaji nekadašnje «takozvane» armije. Krašno!



Noć je prebrzo pala, a nas je očekivala živa društvena i diplomatska aktivnost. Na našim putovanjima, već je zaživjela tradicija održavanja glazbeno-poetskih recitala na kojima se uz doskočice, šale i pošalice obrađuju i goruća pitanja. Goruća pitanja smo vrlo uspješno savladali jer su se gle čuda, u blizini sasvim neočekivano našle gradele koje su naprosto vapile da ih pokrijemo sa nečim konkretnim. Ovoga puta, konkretiziralo se u obliku pilećih fileta u umaku od kajmaka i petrsimula uz gljive i balancane za one koje su se odrekli karnivarskih užitaka.

Nakon što smo sa dužnom pažnjom vrlo uspješno proučili Koncert za violinu i orkestar op. 64 u e-molu, Feliksa Mendelsona, a sa posebnim raspoloženjem Koncert za klavir i orkestar br. 2 Sergeja Rahmanjinova, pitanje koje se samo po sebi nametnulo – postoji li išta bolje od toga!? Na odgovor ipak nismo dugo čekali. Atmosferu je do granice usijanja doveo fenomenalan Buškin plesni nastup na stolu, na kojem je na samo sebi svojstven, maestralan način virtuozno izbjegavala zapreke u obliku čaša, pijata, peruna, zdjelica za vrhnje, pudding, miješanu salatu i još mnogo toga. Dirnuta njezinim nastupom, žena od mota je na istoj vrhunskoj razini dostojnoj najvećih umjetnika odsvirala koncert za spužvu i sapunicu maestralno perući suđe.

Zar je uopće potrebno napominjati da smo nakon ovakvih nastupa svi ostali vrlo PAF, pa nam tako nije ništa drugo preostalo do pranja zubiju, oblačenja pidžama I pravac u krevet.

Nedjelja je osvanula mamurna, pardon htio sam reći – tmurna. Ipak, samo što se oblaka tiče, nikako ne i našeg raspoloženja. Nakon jutarnje gimnastike te doručka od maslaca, meda, žitnih pahuljica i mlječnih napitaka radosno smo krenuli prema novim pohodima.
Prvi današnji cilj je Stiniva, znamenita uvala poznata sa turističkih plakata i reklama.
Kad smo se spustili do plaže između litica, jednostavno smo se prepustili tišini.
Tišina – to je najlogičniji izbor, jer nema potribe trošit riči za opisivanje takve lipote.
Doduše, iza same uvale naišli smo nekoliko detaljića na koje ni u ludilu nećete naići u turističkim prospektima, ali to nije sad ni važno...





Nakon božanske Stinive, preostalo nam je otprilike dva i po sata hoda do seoceta neobičnog imena, ali blogosferi ipak dobro poznatog – Žena Glava.

Doista, Žena Glava je jedno od najneobičnijh imena toponima, ali možda je sad prava prilika da neke stvari razjasnimo. Unatoč legendama vezanim za ovaj kraj u kojima ima i žena, a naravno podrazumjeva se i njihovih glava – u ovom slučaju glava ipak nije žena nego – ŽEDNA. Naime, vrlo je čest slučaj da se brežuljci nazivaju glavama, a ova glava je zbog svoje bezvodnosti dobila upravo takav atribut. Kasnije se zbog specifičnog govora ono «N» izgubilo pa glava, nije više bila žedna nego je postala žeeena.



U Žena Glavi dočekali su nas Lea i njezin muž Ivo poznatiji kao Šurki.
U pravoj domaćoj atmosferi najprije smo probali slane inćune s kaparima, malo iza toga pašta-fažol na brujet, pa nam ni to nije bilo dosta, pa smo još guštali u hobotnici sa kumplirima, pa još.... Čekajte malo, sad moram stat...

O kako nam je lipo bilo...
Mirisi i okusi iskonskog Otoka...



Vrime prebrzo teče, ostali bi mi kod Lee i Šurkija još danima, ali čeka nas još pješačenje do Komiže. Bilo nam je u planovima i osvojiti najviši vrh otoka, ali zbog objektivnih razloga smo morali mijenjati planove. Naime, otokom su svaku malo vrimena odjekivali pucnjevi nadobudnih lovaca, a nisam baš siguran bi li neki od njih razlikovali skupinu planinara od krda veprova...

Po ocjeni «gorštaka» od Žena Glave na noge do Komiže, triba nam ura, u vrh glave ura i po vrimena hoda. Već smo računali kako ćemo lipo komodno doć do Komiže, prošetat, razgledat, popit kavicu i tako lipo dočekat pet i kvarat kad imamo bus za Vis.
Da bi i ovaj izlet dobija dašak avanture nisu nam bili dovoljni samo nesretni fazani koji su frfljajući nad našim glavama pokušavali izbjeći sačmastu sudbinu ludu.
Kad smo nakon sat i po izbili na cestu, shvatili smo da do Komiže imamo još «samo» osam kilometara hoda. A već je skoro četiri ure! Autobus, kažu nikoga ne čeka. Ni minut!

Teško je to riječima opisati, ali trebalo je vidjeti i doživjeti taj prizor kad spuži marširaju.
Unatoč činjenici da smo u ova dva dana već propješačili dvadesetak kilometara, hrabra skupina planinara-spuževa niti u jednom trenutku nije imala nikakve dvojbe. Takav marš, otok Vis zasigurno nije vidio već godinama.
Ma šta godinama, desetljećima!!!
Ostvarili smo vremena dostojna osvajača olimpijske medalje u brzom hodanju, putem smo preticali bičiklete, motorine, kombi-prikolice, domoroce, krivolovce, jarce, prasce, magarce....



U dva minuta do pet uri bili smo svi na zbornom mjestu – autobusnom kolodvoru u Komiži!
Ostalo nam je punih sedamnaest minuta za rekapitulaciju ovog kolosalnog uspjeha.
Osim nas devetoro, u busu za Vis, bilo je još samo troje ljudi. Ne puno više, bilo ih je i u katamaranu za Split koji je unatoč olujnoj buri, prašija po valovima moćno i suvereno.

Unatoč umoru i teškim nogama, moji «spuži» nisu mogli skinit osmijeh sa usana. Siguran sam da je ipak osmijeh u pitanju, jer nikako ne bih želio povjerovati da je to facijalan grč nastao zbog izlaganja buri i suncu. Ljudi moji, ljubim vas!!!

Split nas je dočeka s prvim kapima kiše.
Došla je zima...
When The Snails Go Marchin In...