Priča o Vinjercu koju ste imali prilike pročitati prije dva-tri dana tek je mali dio slika, okusa i mirisa koje su me prožimale ove sunčane nedjelje. Burom isprepletena atmosfera u kojoj sve izgleda kristalno bistro, ozračje u kojoj je more zaista modro, nebo plavo, priroda uistinu zelena a Velebna Planina veličanstvena kako samo ona to zna biti.

U takvom okruženju fotogeničnih prizora normalno je da poželiš malo jaču "zvijer" sa okularom i objektivom, ali u svakom slučaju dobro znamo da nije zlato sve šta sija, pa dio impresija ostaje zapisan i u drugim oblicima memorije.

Nakon stine pradidova i surove ljepote golog kamena, zajedrili smo mezzonave na refulima friške bure prema zelenijim krajolicima. Doduše, česti izlasci i ponovni ulasci u "plavu pticu" su imali i neželjenih posljedica u vidu električne ljubavi koja se konstantno razvijala između mojih prstiju i limenog oklopa Mazdice trice i kučine...

Prizor koji nas svaki put zaustavi nekoliko kilometara od Nina prema Zadru, unatoč tome šta u blizini nema niti semafora ni znaka STOP, pogled je na zeleni humak na kojem se nalazi ranoromanička crkvica Svetog Nikole.
Prema narodnoj predaji, krunilo se u Ninu sedam kraljeva pa bi prigodom krunidbe okrunjeni vladar u sjajnoj pratnji dojahao do crkve sv. Nikole, gdje bi se narodu predstavio i u znak svoje kraljevske vlasti, mačem bi sa tog humka zasjekao na sve četiri strane svijeta.





Čudesan mir pitomog zelenila, povijesni značaj, veličanstvenost i atraktivnost crkvice unatoč njenim nevelikim dimenzijama, daju ovom mjestu neobičnu ali tako neophodnu crtu mističnosti, ponosa i slave…



Nastavljamo put dalje, pa budući da sam ovako u pjesničkom nadahnuću, onda mislim da nema smisla opisivati kako smo se na putu prema Zadru zaustavili u Diklu, u restoranu kojem se trenutno ne mogu sjetiti imena jer su me totalno raspamećenog od dobre spize, na jedvite jade viljuškarom uspili izgurat vanka.

Još samo malo vožnje uz more...
Eto nas pred Zadrom



...Zadar je u srcu mome
Zadar je u mojoj duši
Progovori pismo moja
Dok se rič u grlu suši…

Sa svojih osamdeset tisuća stanovnika, zasigurno ga ne mogu ubrajati u “malena mjesta srca moga”, ali zato ga bez sumnje mogu stavit na listu velih mista za kojih sam na poseban način vezan. Koliko su ga puta kroz povijest tukli pljačkali i rušili, svakakvi vrazi, dušmani i osvajači koji su sumanuto napadali na njega s namjerom da ga zgrome, da ga unište, da ga više nema….





A Zadar…svaki put, baš svaki put, kao ptica Feniks, digne se iz pepela, isplače svoje ljude, ponosno se uspravi na svoje noge, pa baš iz nekog dišpeta samo njemu svojstvenoga, nakon svakog razaranja postane još lipši, bogatiji i blistaviji.

I zato sam sa posebnim guštom još jednom napravija đir priko mosta do gradskih vrata, pa priko trga i Kalelarge do Foruma, Donata, Stošije i Marije, sve do sunčane rive i naravno, nezaobilaznih morskih orgulja.





U samostanu u crkvi Svete Marije, sestre Benediktinke čuvaju zlato i srebro Zadra, ali pravo blago nije samo sačuvano u okrilju dvorana, već je vidljivo na ulicama, trgovima, gotovo na svakom koraku. Raskošna arhitektura od antike do naših dana. Staro i novo, sjajno pa još sjajnije.
S guštom sam ispod oka pogledava skupinu Japanskih turista kod orgulja. Čudom začuđeni, slušajući kako more diše, čak i na svojim kamenim licima nisu mogli skriti svoje oduševljenje.



Znameniti zalazak sunca sa zadarske rive (ne)namjerno smo ostavili za neki drugi put.
Unatoč brojnim nasrtajima, rušenjima i drugim nevoljama, ne mogu se oteti dojmu da je Zadar grad rođen pod sretnom zvijezdom. Stoga ne sumnjam da će čak četvoro njegovih nebeskih zaštitnika i dalje budno i brižno čuvati sjaj njegovog zlata i srebra….





Na samom kraju ove današnje "terenske nastave" iz povijesti, zemljopisa, umjetnosti i još koječega, preporučit ću vam jedan "prozračni" blog koji me osvojio na prvi pogled - neću puno dužit, samo kliknite na Lastavicu