Pred raskršćem sam
Široki put pretvorio se u stazu
Usku i krivudavu
Sve užu i užu

S jedne strane ruši se litica prema moru
Iz kojeg zlokobno vire oštri zubi
S druge strane je okomita klisura
Glatka, hladna i odbojna

Natrag više ne mogu
Ne želim se ni osvrtati
Progoni me divlja zvijer
Progoni me vrijeme...

Mogu još jedino naprijed
Putem zaraslim u draču i kupinu
Putem kojim već odavno nitko nije kročio
A ja...ne znam kako
Imam samo svoje gole ruke
I osjećaj nemoći...





...a ponovno počinje kiša kao što kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svijetla s tom bjelinom

Još malo šetnje uz more i gotovo...

(Arsen Dedić «Ne daj se Ines»)