Kad se malo osvrnem na prethodni period u kalendaru, stalno mi je bilo "nešto". Najprije žgincana noga, pa grlobolja i prehlada zajedno u paket-aranžmanu, da bezbrojne glavobolje i kroničan depresivni osjećaj umora i neispavanosti ne spominjem. Stvarno mi više ide na živce to "nešto". Neću "nešto", hoću da mi je "ništa"! Broj godina i prijeđenih milja u mom brodskom dnevniku opasno se približio broju cipela, a to je kako kažu iskusnije glave, već kritičan period. Navodno...

Naravno, jedna od mogućnosti je da i dalje beskonačno vrime provodim u pasivnim položajima, a druga je da mrdnem dupetom i još nekim dijelovima tijela koje baš i nije pristojno spominjati.





Sunčano nedjeljno jutro posljednjeg rujanskog dana došlo je kao naručeno za otvaranje nove planinarske sezone. Danas idemo na Kijevski Bat, relativno manje poznatu, ali zato ne manje atraktivnu planinu. Kijevski Bat sa svojih 1206 metara nad morem je u stvari najviši vrh planine koja se zove Kozjak, ali naravno to nije ovaj "naš" Kozjak nad Kaštelanskim zaljevom, već drugi Kozjak, uostalom, tamo gdje ima koza, realno je očekivati da ima i jaraca, pardon htio sam reći - Kozjaka.

U društvu četrdesetak veselih, uz tek pokojeg mrgodnog planinara, uspon započinjemo iz legendarnog sela Kijeva. Planinari-amateri, nakon "naporne" ljetne apstinencijske sezone, lako savladavaju ravnije dijelove staze, ali već s početkom prvih strmina počinje dobro poznato "puf-pant" tumaranje u stilu onog lika iz "Alana Forda". Ipak, o tome je najbolje i ne razmišljati, jednostavno hodaš i hodaš dalje, razmišljajući tek usput o nekim dobrim stvarima pa se kilometri prijeđenog puta lakše podnesu. Staza nas uglavnom vodi kroz zelenilo šume, a presjecaju je neki putevi neidentificirane namjene. Navodno je ovdje lovište jelena lopatara, pa je potrebno "razvući" staze za lovce i njihove džipove. Hmmm, bolje mi je da ne komentiram ništa...

Nakon dva sata uspona dolazimo na hrbat i nastavljamo dalje otprilike još sat vremena do samog vrha.



Planina Kozjak se nastavlja prirodno na masiv Svilaje i završava upravo sa najvišim vrhom - Kijevskim Batom sa kojeg puca, trebam li posebno napominjati, fantastičan pogled. Sa sjeverne strane uzdigla se Dinara, naša najviša planina, zapadno ispod nas prostrano polje sa Kninom, u daljini kanjon Krke i još dalje raskošni vrhovi južnog Velebita. Doli prema moru, izdigla se Promina, a zahvaljujući bistrom nebu, pogled seže sve do mora i otoka ispred Šibenika, Žirja i Kaprija...





Staza kojom smo prošli do vrha, prije tri godine uređena je kao križni put. Sada se već tradicionalno 26.kolovoza svake godine, organizira uspon i put križa Kijevljana kao spomen na taj dan 1991. godine kada je selo bilo okupirano.
Danas imamo sreće jer je zavladao mir u simboličkom i stvarnom značenju. Iako je Kijevski Bat poznat kao prava vjetrometina, danas uživamo u prekrasnom danu.

Na vrhu izvodimo već poznati ritual. Iz ruksaka se vadi iće i piće pa se gušta zajedno sa prijateljima. Svatko izvadi nešto svoje. Netko jaja ( u tvrdo!), netko kobasice, netko bome i kukumare, razne druge delicije, i onda se sve to lipo kusa i muma.
Budimo realni, ovaj ritual je ipak "esencija" planinarenja!

Lipo je na vrhuncima, ali vrime brzo prolazi i ubrzo se spremamo za povratak. Praznijih ruksaka ali punih srdaca nakon ure-dvi pješačenja eto nas opet u podnožju.





Planinarenje smo uspješno obavili i za sam kraj izleta kao bonus dodajemo još i pohod na izvor Cetine i posjet crkvi Svetog Spasa. Kako su upravo ovi lokaliteti bili tema mog nedavnog posta neću sada o tome nadugo i naširoko.





Za sve zainteresirane, napominjem da ovog tjedna počinje novo izdanje jesenske planinarske škole HPD "Mosor". Ako ste mladi u srcu, urbanih nazora ili ruralnih korijena svejedno, ekološki svjesni, bistri, pametni i dobre volje, željni dobrog društva, ovo vam može biti pogodak života.
Ajmo narode navali, još malo pa nestalo!