Ljetni program aktivnosti ekološko-hedonističke škole nadobudnih momaka i djevojaka u najboljim godinama, a koji se odvija pod motom moramo probat sve, piči dalje sve u šešnajšt. Molim mlađu publiku da ovaj moto ne shvati doslovno, možda bi preciznije bilo reći "moram probat sve ono za šta imam osjećaj da bi moglo bit dobro", ali ko je to vidija moto od dva kilometra teksta.

Dakle, vrijeme je ing-a, sve šta završava na ing postaje atraktivno i moderno.
Ing je inn...

Odavno već razmišljamo o raftingu, ali kako je ta vrsta "avanturizma" postala tako učestala i moderna da čak i članovi vlade RH moraju obavezno "dobrovoljno" nazočiti takvim aktivnostima, zaključili smo da je ova omiljena aktivnost ministra Čobija već pomalo passe.
Probat ćemo mi jednom i rafting, ali sad je gotovo nemoguće ugrabit slobodan termin.
Ali...mi smo imali smo nešto drugo u vidu, bolje od raftinga - kanuing...

Prošlog vikenda rodila se ideja o laganom spuštanju kanuima niz rijeku Cetinu, brzo smo stupili u kontakt s pravim osobama, sve je bilo dogovoreno i nestrpljivo smo iščekivali ovu subotu da konačno i to isprobamo.
Ali...uvik ima neko ali...
U utorak me nazvala naša M. poznatija kao Žena od mota
- Slušaj...kanuing u subotu...
- E...
- Nema ništa od toga!
- Kako nema?
- Ma ispala je neka zbunjoza, kamioni bacali stine pa razbilo kanue....
- A hebenti....
- Ali ima nešto bolje!
- Bolje?
- Kanjoning!!!
- Šta je to?
- Nemam pojma, ali rekli su da je to totalno ludilo!
- Onda idemo na kanjoning!

Rečeno – učinjeno, dogovoreno-ostvareno! Opičena ekipa opet u je stvaralačkom zanosu, danas smo pojačani čak i s nekoliko novih članova.
Dolazimo u Podgrađe, jedno od tipičnih sela omiškog zaleđa, tu nas dočekuju naši vodiči i domaćini iz agencije JUT.
Kako je put od Splita do Podgrađa bio izuzetno dug i naporan, naravno da nam je najbolje bilo odma učinit marendu. Naša tura trajat će četiri-pet uri, a di ćeš gladan u kanjon...
Ipak, na preporuku domaćina, nakon marende vridi odredba od nula nula promila da bi se spriječile eventualne 3.14zdarije...

Nemamo ništa protiv toga, i tako jedva čekamo kanjonjarenje, da konačno vidimo i to čudo. Poslušno, ali uz puno muke oblačimo neoprenska odijela, odabiremo kacige, pojaseve. Nekima je izuzetno važno da im kombinacija svih sigurnostih elemenata bude usklađena sa bojom kose, očiju, noktiju itd. Dok se cerekamo kako izgledamo u ovim "odoramo" ubacujemo ruksake "za kasnije", sjedamo u dva kombija i vozimo se desetak kilometara dalje, iznad Zadvarja...



Preko brane hidrocentrale, preskačući raznorazne prepreke i barijere, spuštamo se skroz doli u kanjon Cetine. Osnovni cilj ekspedicije je u biti vrlo jednostavan. Sad više nemamo drugog puta, nego kroz kanjon, plivajući, plutajući, daveći se, ili pak planinarenjem, veranjem i spuštanjem po konopima svladati nekoliko kilometara kanjona sve do mirnijeg toka rijeke Cetine. Upravo tamo di svoje ture počinju ovi "penzioneri" raftingaši...
Kao dodatni šlag na tortu, očekuje nas i savladavanje Velike i Male Gubavice, najvećeg slapa na Cetini i njezine manje sestrice.

Nema nam druge, sa optimizmom uskačemo u Cetinu, osnovna tehnika je slijedeća. Ispružiš noge naprid, ležiš na leđima i puštaš da te voda nosi. Pri tom moraš pazit i izbjegavat stijene koje se svakih nekoliko metara izranjaju iz mora, pardon rijeke.
Neoprensko odijelo dobro štiti od hladnoće, pojas daje dodatnu sigurnost, a i kaciga na glavi je više nego dobrodošla. Uz opću ciku i viku, uz tek poneki jauk kad neželjeno opandrčiš u stinu, uspješno savladavamo brzake. Na opasnijim dijelovima, izlazimo iz rijeke i pješačimo.





Brzo smo se prilagodili. Iako nitko od nas nije ima blage veze, šta je to u stvari "kanjoning", sad nakon prvih iskustava ne možemo sakrit oduševljenje. Dobiješ osjećaj kao da ulaziš u neki poseban mikro-svijet, tu je samo rijeka, nekoliko stotina metara visoke okomite litice, kanjona, huk brzaka i slapova. Ni o čemu drugom ne misliš, isključen si potpuno od svakodnevnih briga. U direktnom kontaktu s prirodom "osuđen" si da vlastitim sposobnostima izvučeš živu glavu. Naravno, osim nas, novopečenih kanjonjizatora, tu su i dva iskusna vodiča bez kojih bi ovo bila zaista nemoguća misija.





Dolazimo do Velike Gubavice. Najprije se penjemo iznad i uživamo ( poneki bome i trtare) u pogledu na imresivni slap. Naravno, nema teorije da skačemo preko 48 metara visokog slapa, već ulazimo u jedan tunel kojim je nekada prolazila voda za hidrocentralu. Malo penjanja, pa zatim malo spuštanja i eto nas ubrzo sa donje strane. Zastajemo, guštamo, skačemo u jezerce. Priljubljujemo se skroz uz litice, izbjegavamo glavnu struju i mic po mic dolazimo doslovno ispod samog slapa. Zastrašujuća je snaga vode koja se obrušava iz visine, trenutak neopreznosti skupo bi platili. Ali osjećaj je...neponovljiv! Ključa voda sa svih strana, iz dubine jednostavno vrije, sve je puno pjene, atroke jakuzzi i pjena-party...





Nizvodno od Velike Gubavice plivamo u nešto mirnijem toku rijeke. Sad više ne znam je li to objektivno tako, ili sam već potpuno prilagođen za ovakve uvjete. Plutam na površini, puštam da me rijeka nosi...

...i moje misli san ozari
umrijet ću noćas od ljepote...

Već smo četiri sata u kanjonu, a vrime nam je proletilo za tren. Evo nas već i kod Male Gubavice. I ovaj slap moramo zaobilaziti, ali sad moramo primjeniti čak i malo alpinističkog iskustva. Spuštamo se preko konopa niz 13 metara visoku, stijenu koja se okomito obrušava u jezerce ispod slapa. I ovdje je potrebno hrabrosti i iskustva, za one kojima je to prvi put ne izgleda baš jednostavno. Doduše nakon spuštanja, velika većina bi rado ponovno pokušala...

Nakon uspješnog prolaska i ove zadnje prepreke, sad smo stvarno uplivali u miran tok rijeke, pravu bonacu nakon svega šta smo prošli. Izlazimo vani, slijedi lagana šetnja do jedne livadice na kojoj nas već čekaju kombiji. Konačno skidamo sa sebe "ratnu" odoru i demobiliziramo se u civilnu odjeću.

Sređujemo dojmove, ne spominjemo adrenalin ni slične izraze koji obično idu uz ovakve doživljaje. Meni osobno, ovo je bila najluđa avantura u životu, gotovo neusporedivo sa bilo čime ranije proživljenim.

Na samom početku nisam uopće ima blagog pojma o čemu se tu uopće radi, mislija sam da je nemoguće uopće proći tim kanjonom, a sad na sve to gledam iz neke druge perspektive.
Ovo obavezno morate doživjeti, ali ipak moram priznat da nije sve tako jednostavno. Ima zaista opasnih predjela i ako niste u dobroj fizičkoj a pogotovo mentalnoj kondiciji može bit i suza, ali i još puno gorih stvari.

Sad kad smo se uspješno "kanjonizirali" očekuje nas završni dio programa – KONOBING!
Za ovaj izraz znam već od ranije, ali priznajem - mislija sam da je neka zafrkancija, ali sad vidim da i nije. Dakle, da vidimo i taj konobing. Ušli smo u jednu tipičnu, ma najtipičniju dalmatinsku konobu, a u njoj nas je dočekalo pravo bogatstvo.





Bogatstvo mirisa, okusa, uspomena na neka davna vremena. Bačve vina, kamenice, sir iz ulja, slane srdele. U konobi u kojoj, zamislite nema konobara, uzimate sami svega koliko vam triba, koliko želite i koliko možete. Za desetak minuta evo nam dolazi i peka. Za vegetarijance su se bome spremile i posebne peke, samo od povrća.

Kako nam je bilo?
Je li spiza bila dobra?
A vino!?
Jesmo li zapivali?
Plesali!?
Smijali se...

Pa ko bi to uopće moga opisat...
Nemojte mi se niti usudit pitat – pa šta vam ovo triba!?

Ljudi moji, ovo morate doživit...
Ovo je....totalno ludilo!!!