Mada se u svakoj prilici volimo dičiti o velikoj kulturi vascijelog našeg Hrvatskog naroda, mnogi nam pokazatelji i nekad i sada, baš i ne idu u prilog toj teoriji. Da, točno je, imali smo i danas imamo mnogo vrhunskih ljudi na koje s pravom možemo biti ponosni, ali onako općenito uzevši jedan prosjek, bojim se da bi mogli doći do poražavajućih rezultata.

U čemu se to ogleda? Pa recimo da prosječan gost koji dođe u Hrvatsku, na jadransku obalu posebno, neće odmah primjetiti naše kulturno blago, već će vjerojatnije ostati zgranut i osupnut totalnim izneredom u prostoru. Gotovo je sigurno da će se već nakon nekoliko sati pitati „pa kakvi to ljudi ovdje žive?“

Ovo šta smo učinili sa našim najvrijednijm „resursom“ – prostorom i što nažalost iz dana u dan činimo i dalje, odavna je već prešlo sve moguće granice zdravog razuma.

Ima li to sve više ikakvog smisla?

Koliko god se trubilo na sva zvona o devastaciji naših gradova, gradića i malih mista, ništa ne postaje bolje, čak štoviše, situacija postaje sve gora i gora.

U zadnjih nekoliko godina su počele, između obiteljskih jednokatnica, nicati stambene zgrade sa nekoliko desetaka stanova, bolje reći apartmana. Takve zgrade niču na sve strane, apartmani apartmani, bezbrojni apartmani...

Činjenica da će takvi apartmani desetak mjeseci u godini vjerojatno zjapiti prazni, nikoga posebno ne zabrinjava.
Da se razumimo, ove zgrade nisu bespravno podignuti objekti. Sve vam je to „legalna“ gradnja. Jedinice lokalne samouprave imaju pravo odrediti uvjete pod kojim će se graditi objekti na njihovim područjima. Pa je tako vrlo moguće da na parceli od 800 metara kvadratnih, iznikne stambena zgrada sa 18 ( slovima osamnaest!) stanova.
I sve po zakonu....
A to šta su neki pametnjakovići donili nebulozne zakone...



Nastaju monstruozna naselja koja nisu ni sela ni gradovi, slamovi, ne znam sam na koji način ih uopće nazvati. Ma to je jedno veliko – ništa! Osnovni princip je slijedeći- na svakoj slobodnoj površini nakantaj zgradu, šta veću, šta višu, šta glomazniju, kičastiju....

Šta je sa javnim površinama?
Trgovi – šta je to?
Zelene površina – znanstvena fantastika!!!
Sportski i rekreacijski sadržaji, dječja igrališta, kulturni objekti – nema, nema nema....

Pored sve te silne masovne i histerične izgradnje, ulaganja u infrastrukturu su jedna ogromna – nula!

Do stambenih zgrada sa trideset- četrdeset stanova možete doći samo puteljcima kojima su se nekad služili stari, sad već izumrli težaci kad su njima prolazili karima i konjima.
Kasnije su ti puteljci tek neznatno proširivani da njima mogu prolazit moderni konji i mazguni, ali danas je rijetko koji širi od tri-četiri metra.
Evo vam najbolji (hm!) primjer sa Čiova. Otok Vir je šala mala prema onome šta će se dogodit Čiovu. Do svih ovih zgradurina za koje i sami vidite kako su se „krasno“ uklopile u okoliš, možete samo doći ovim jednim jedinim puteljkom.





Mnoge od ovih zgrada ako ih gledamo same za sebe i nisu toliko ružne, uglavnom su
solidno i projektirane i izgrađene. Ali u odnosu prema „starosjediocima“ u okolišu one djeluju užasno.

Vratimo se na sami početak priče. O onim turistima koji će se vatat za glavu kad vide šta smo učinili. Mislim da ti turisti čak i nisu jako bitni u svemu ovome.
Hoćemo li se konačno dozvat pameti pa naše gradove uređivati ne samo za turiste i ne samo prigodnim akcijama tipa „Lijepa naša Hrvatska“ (iako protiv takvih akcija nemam ništa – dapače!) nego zbog nas samih. I da spasimo ako je ikako moguće ono šta se još spasiti da.

Ali kome to reć? Lokalnim glavarima glavurdama i glavešinama!?
Briga njih, njima su važnije manifestacije tipa, nažderi se, naloči se i zap'vaj uz „onu našu“!
Blago nama!