Neki nepredviđeni događaji, višak umora, a manjak volje i inspiracije koji su me zadesili ovih dana, manje-više su uspješno prevladani, barem se nadam.
Idemo opet malo u akciju, put pod noge, tipkovnicu pod ruke...

Ploviti se možda i ne mora.
Pisati se mora.
Scribere necesse est...

Nećemo predaleko, ali ipak dovoljno daleko. Iza sedam gora i sedam dola a može i iza devet sela.
Tamo gdje je nekad živio jedan Antuntun....

Virujete li vi meni da ja u svojih četiri banke plus nešto sića godina nikad nisam bija u Imotskome!? I to ne samo u gradu Imotskome nego nisam bija niti u jednom od sela imotske krajine. Baš sramota!

A čak mi je dio šire familije iz Imotskoga. I to kako bi oni rekli - baš iz Imotskoga! Jer kad god bi se povela neka rasprava na temu "Imoćani vakvi, Imoćani nakvi", odmah bi se ovi moji pobunili da se ne može sve i svakoga svrstavat u Imoćane. Imoćani su, kažu oni, samo iz Imotskoga, a svi ostali mogu bit iz Lovreća, Runovića, Zmijavaca, Medova Doca, Ciste jedne druge treće, Prološca i tako dalje i tako bliže, da ne nabrajam dalje sva sela.

To je uostalom i u redu, samo šta smo mi obično prelijeni za neke stvari, pa smo skloni pojednostavljivanju i uopćavanju. Pa su nam tako i u Splitu gradu, osim onih otprilike nula pet promila fetivih Splićana, svi ostali ili Imoćani ili Bračani.

Zamantan raznoraznim pričama o osebujnom karakteru ljudi, teškom životu i višestoljetnom iseljavanju, moja predodžba o ovom kraju, uglavnom je sadržavala ljuti krš, draču, kamenjar, svakakve zviri, vukove i poskoke. Tek tu i tamo pokoja vila i hajduk. Bez Torcide...
Terra incognita...

Konačno je došlo vrime za ispravljanje nekih svojih zabluda, a najbolji put za to je, naravno, odlazak na lice mjesta pa da vidimo šta je prava istina.
Upoznaj domovinu da bi je više volio.
Osnovna nit vodilja ovog izleta začudo nije bila vezana za iće i piće, već za imotska jezera.



Kako smo mi ipak planinari (i to diplomirani, molim!), tako se nećemo zadovoljiti turističko-dokoličarskim razgledavanjem samo onih najpoznatijih jezera, Modrog i Crvenog, jer je ovaj kraj geološko-reljefno i više nego zanimljiv i prava je šteta ne pogledati i ostale. Sve me je strah da je nekada davno baš u ovim krajevima nastao neobičan izraz "o zemljo profundaj se" jer ovdje i nije tako neobično da propadnete u zemlju, onako iz čista mira.

Početak naše "jezerske obilaznice" je u Lokvičićima. Za ovo selo sam prvi put čuja prije nekoliko godina kad me je jedna gospođa u najboljim godinama u čekaonici nekog državnog birokratskog ureda uporno uvjeravala da izgledam isto (pljunuto!) kao jedan njezin poznati iz Lokvičića. Niti moj naglasak, niti moje uvjeravanje da nemam sa Lokvičićima nikakve veze nisu je uspjevali uvjeriti da ja nisam taj njezin.
Čak mi se i nabacivala da mogu li je kasnije "bacit" autom do njezinog sela kad se budem vraća doma. U Lokvičiće, naravno. A đe me nađe...

I eto me konačno u mojim nesuđenim Lokvičićima, ali sad baš nemam namjeru tražit svoga dvojnika, jer ima tu puno i drugih zanimljivih stvari. U sjeverozapadnom kantunu prostranog i zelenog Imotskog polja smjestilo se prilično veliko jezero, no ne baš osobito atraktivnog naziva – Prološko blato. Veličina ovog jezera značajno oscilira, ovisno o godišnjem dobu i količini oborina. To je i stanište velikog broja ptica močvarica, a iz daljine smo ugledali i nekoliko brodića sa ljudskom posadom, dakle vjerojatno ima i nekih ribica unutra.

U brdima iznad Prološkog blata "otkrili" smo tri nova jezera. Mamića i Knezovića jezero te Galipovac, već na prvi pogled, potpuno su različiti od močvarnog blata. Između visokih litica koje se gotovo okomito obrušavaju do površine, nalik na grotla vulkana, pretpostavlja se da su ova jezera nastala urušavanjem stropova ogromnih pećina.





Široj javnosti ova jezera su gotovo nepoznata. Prava šteta, jer su jezera sama za sebe, kao i čitava priroda oko njih prepuna izuzetno atraktivnih prizora. Ipak, staze oko jezera još uvijek nisu označene, a nije niti malo razumno prilaziti preblizu liticama, jer se stijene baš i ne odlikuju nekom pretjeranom stabilnošću.

Nakon što napojili dušu fenomenalnim pogledima, valjalo je na isti način ugodit i tilu.
Zamantani lipanjskim suncem i neočekivanom žegom, da bi kao posljedicu izbjegli usijane glave, spas smo pokušali pronaći u debeloj hladovini. Takozvana spiza iz ruksaka, oliti švedski stol na planinarski način. Svega ima doistina...





Jezerska obilaznica nas je odvela dalje prema Ričicama, još jednom jezeru koje, za razliku od ostalih nije prirodno već umjetno. Priče o ovom jezeru pamtim još iz jedriličarskih dana, jer se svake godine za blagdan svetog Ivana ovdje organizirala jedriličarska regata za male klase. Ta regate nije nikad imala veliku natjecateljsku važnost, ali je bila omiljena zbog nekih drugih razloga. Gastronomskih, prije svih ostalih.

Za sam kraj izleta ostavili smo šlag na tortu. Crveno, svega kilometar od grada i Modro, gotovo sastavni dio Imotskoga, istinske su priridne atrakcije. Koliko god slična, oba su i posebna, svaki na svoj način.



Tradicija je da se pokuša u Crveno jezero od gore sa ceste, dobacit kamenom. Ako to uspijete, kaže legenda, spremni ste za ženidbu. Šteta šta niste mogli vidit taj prizor kako je kod muškog dijela izletnika proradila krv pradjedova i sirove strasti. Sa kakvim smo se žarom pokušavali itnit stinama u jezero, rekli bi neupućeni da smo svi ludi za odlaskom prid oltar. Ne znam u čemu je stvar, opet postoje neke legende da stijene Crvenog jezera nekakvom začudnom magnetskom privlačnošću privlače to kamenje katapultirano iz ruku gordih hrvatskih mužjaka. Ipak začudo, na koncu je jednome čak i uspjelo i to zamislite – najstarijem među nama bacačima!

Ali vidilo smo mi u čemu je štos! Vremešni junačina, očito pun iskustva u ovakvim nadmetanjima, koristio je posebnu tehniku bacanja
Koju? E, to ću vam reć neki drugi put.

I na samom kraju – Modro jezero. Spustili smo se pješačkom stazom, po serpentinama sve do obale, bolje reći jedne plaže. Naravno, moja malenkost, opijena ljepotama oko sebe, nije mogla odolit da se ne bućne u modru jezersku čaroliju. Iako je nazočna publika na specifičan način komentirala nas trojicu „ludaša“ koji smo se odvažili skočit u ne baš pretople vode jezera, kupanje mi je odlično došlo nakon cjelodnevnog preznojavanja.





Imotska jezera koja smo danas obišli imaju sve preduvjete da postanu prava atrakcija. Za Crveno i Modro svi manje-više znamo, ako nismo bili na njima, sigurno smo čuli osnovne stvari, ali ni ova ostala jezera nisu ništa manje impresivna. Nema se šta puno čekat i filozofirat. Netaknuta priroda oko jezera zasigurno takva mora i ostati, a ulaganja u dobro uređene staze, brzo bi se isplatila.
Više od četiri desetljeća mi je tribalo da dođem i vidim ove lipote. Siguran sam da će do slijedećeg puta proći ipak nešto malo manje vrimena.
I naravno, moram još otkrit onog „dvojnika“ iz Lokvičića...