Kada me je proteklog tjedna moj tajni agent Rascho, inače ministar za antičku umjetnost, rusku književnost i kvantnu mehaniku, obavijestio da ima jednu poslasticu za mene, priznajem da je moj gurmanski nastrojen um u istom trenu vizualizirao torte, krempite i rafijole.
No, ništa od toga, ovdje se ipak radi o Ražnju i to ne onom rotirajućem strojnom elementu na kojima svoju zlu sudbinu završavaju nesretni blejavci i meketavci, već o seocetu u blizini Rogoznice koji je od nekadašnjeg zabačenog ribarsko-težačkog naselja evoluirao do tipične monster-vikendaško-apartmanske "destinacije".

-Ima ti tamo jedna tvrđava, to moraš obavezno vidit – natjeravao je Rascho žabu u vodu
-Onda nema dileme, kad ćemo?
-Prognoza za nedilju je loša, ajmo u subotu....
-Ajmo ća!
-Ide kompletna ekipa
-Još bolje!

Nije bilo potrebno baš puno vrimena za mobilizaciju elitne postrojbe NAS 6, pa smo raspoređeni u trojke i naoružani tamnim naočalama, ultra mobitelima i digitalcima krenuli u akciju. Pola sata vožnje i već smo tu, prestrojavamo se u parove tipa Mulder and Scully da ne bi izazvali nepotrebnu pozornost vikendaša prestravljenim mogućim opetovanim dolaskom bagera i pikamera.



Penjemo se na brdo Movar iznad uvale Stivančice. Tu se, na vrhu 120 metara nad morem, nalazi tvrđava koja je sagrađena negdje otprilike u pretprošlom stoljeću, za vrime Austro-Ugarske.
Tijekom drugog svjetskog rata zauzeli su je Talijani i Nijemci, ništa čudno, budući da sa ovog položaja možete kontrolirati gotovo pola Jadrana. Pretpostavlja se da bi arheološka istraživanja potvrdila da se na ovom prostoru još u antičko doba nalazio sličan objekt. Možda je ovo "tvrđava" malo pretenciozno rečeno, bilo bi bolje reć "fortifikacijski objekt", ali nema veze, tu su i zidine i kule i puškarnice, sve po zakonu. Ipak danas se ovaj objekt nalazi u derutnom stanju, apokaliptičnog izgleda, izgleda kao da je pala bomba. I to ne samo jedna.

Ali je zato pogled fantastičan!
Sa sjeverne strane prema Rogoznici i Primoštenu niz škojića, Smokvica Mala i Vela, hrid Mulo sa zgradom svjetionika. Južno, ispod nas, mitska Punta Planka, a preko nje pogled prema Arkanđelu, Murvici, Drvenicima. Ispred, dokle god pogled doseže more...
Ogromno, moćno plavetnilo...







Najveći broj najlipših vidikovaca na Jadranu uglavnom je okupiran ili raznoraznim antenama ili vojnim objektima od "presudne važnosti za obranu". Zato, u isto vrime dok razmišljam kako je velika šteta da ovako nešto stoji neiskorišteno, u drugu ruku možda je tako i bolje, jer ako ovo zapne za oko nekom nadobudnom biznismenu ili investitoru, ne bi me začudilo da se ovaj prostor "valorizira" na najgluplji mogući način.







Napojeni divotom plavetnila i zelenila oko nas spuštamo se natrag do ribarskog sela. Moj nadobudni blogerski ego traži dodatne informacije, nadajući se da ćemo susrest nekoga ko će nam znat reć dvi-tri riči o Movaru. Na žalost, osim jedne bakice koja je bila zabavljena čupkanjem blitve i boba u svom vrtlu i nije joj padalo na pamet da zapodjene komunikaciju sa nekim stranjskim likovima i čudnovatog pasića minijaturnih dimenzija, nigdi nikoga...

Miruju brodovi u zaštićenoj vali, bonaca je, suše se ribarske mriže. Miris kišom natopljene zemlje i toplina zimskog sunca. Svega desetak starih kamenih kuća, dalje prema puntama su vikendice, urbanizacija na naš način, neću tamo...





Ekipa mi se izmorila od obavljanja teških zadataka, razina energije nezadrživo stremi prema minimumu, drugim ričima, tribalo bi štakod i pojist. Okripit se malo, e!
Na brzinu planiramo daljnje aktivnosti, vraćamo se prema Trogiru, nabavit malo šnicelića i bržolica i bacit na gradele, a šta drugo!?

Naravno, za ovakav plan nam i nije potrebna dodatna motivacija i stoga ozbiljno postupamo po dogovoru.
Vraćamo se kod mene doma, a u mome susidstvu opsadno stanje! Sve je puno onih crnih limuzina i policije koje sam spominja u prethodnom postu. Neslužbeno saznajemo da je u "Trogirskim dvorima" na ručku president Fleishmann sa svojom svitom. Na svu sriću, grupica tajnih agenata NAS6 nije pobudila dodatnu sumnju pravih agenata kojima su žice virile iz ušiju. NAS6 ništa nije pokolebalo da ostvarimo zacrtane planova pa smo i mi iako svega stotinjak metara udaljeni od pravoga, ipak bacili malo mesića na ražnju, he he....