Na autobusnom kolodvoru u malom gradu, nalazi se jedna birtija. U stvari nije to exactly birtija, nego nekakav dućančić «mega» dimenzija, otprilike 200x300 (centimetara), ali je nekim čudom vrlo popularan. Naročito među slučajnim prolaznicima, lokalnim dangubama i pijancima koji upravo na tom mistu kupuju pivo i truse ga odmah tu na zidiću isprid dućana. U bilo koje doba dana i noću, tu ćete sigurno zateć pet-šest uvik istih faca, šporkih, smrdljivih i konstantno pošprucanih....

Prolazim tako jučer pored te gomilice neobrijanih desperadosa, i čujem da me netko od njih doziva po imenu. U prvi mah mi se učinilo da sam krivo čuja, ali ponovni poziv odagnao je daljnje sumnje. I stvarno među njima ugledam Vinka, moga ratnog druga. Začudija sam se, jer mi on nije baš tipičan lik iz takvog okruženja. Nisam ga vidija sto godina, kosa mu je posidila, ali ipak ni ne izgleda toliko loše.

- Pa di si ti Brode, jesi živ? – pruža mi ruku, cili je srdačan
- A evo jesam, radi se i tako...
- Inače?
- Paaaaa, gura se nekako, šta je s tobom?
- A evo....živi se...nekako...

E moj Vinko... U okruženju ovih musavih pijanaca, moj ratni kumpanjo mi se učinija sjajna zvijezda, vratija me u jednom trenu u one već zaboravljene dane. Koliko je godina već prošlo?



Prvi dani veljače, devedeset i treća, zaleđe Zadra...
Nakon akcije «Maslenica», bojišnica je uzavrila. Sve se zakuvalo. Uspili smo vratit aerodrom u Zemuniku, branu na Peruči i područje oko Novskog ždrila. Ali ih nismo ipak uspili odbacit dovoljno daleko. Zadar je i dalje bija pod udarima njihove artiljerije, ali nismo ni mi njima ostajali dužni. Granate su se skoro sudarale u zraku. Svašta naučiš u tim uvjetima. Naučiš da nema straha od one koju čuješ da je eksplodirala. Ali kad osjetiš u zraku onaj zlokobni zvuk «frfrfr», znaš da ti je negdi iznad glave i bacaj se istog trena na pod di jesi da jesi...Nije to strah. Samo neka vrsta koncetracije. Slušaš kako diše bojišnica. Lupaju tamo po Novigradu i Paljuvu...Pa onda prelaze ovamo prema nama...

Moja mala topnička jedinica držala je položaj kod sela Galovac kod Zemunika Donjeg. Par stotina metara od zadnjih kuća. Nas svega desetak, šaroliko društvo ljudi vrlo različitih pogleda i stremljenja, skupljenih na jednome mistu nekim začudnim prstom sudbine. Imali smo dva topa kalibra 85 mm, starih pitaj dragog Boga koliko godina. Kad bi ruknilo iz njih, nisi moga čut niti svoje misli slijedećih nekoliko minuta. A imali smo nekakve šugave granate koje su bile navodno izvađene iz mora oko Pule, di ih je pobacala ona bivša «takozvana» armija...

I svaka sedma-osma granata bi zatajila. Okineš i....ništa! Muk...

U takvim slučajevima, po topničkim pravilima «iz knjiga» tribalo bi sačekat najmanje dvadesetak minuta i onda izuzetno oprezno, izvuć granatu nazad iz topa, ostavit sa strane i ubacit novu. To je tako zamišljeno teoretski. Ali nema čekanja kad se nalazite usred bitke, kad vam poljski telefon stalno zvoni i na vezi čuješ ljude koji se nalaze oči u oči sa «njima» kako viču; «Pucaj, pucaj, cilj 116, cilj 214, sto metara desno, trista metara naprid, pucaj, pucaj...»

Nakon ispucanih serija granata, povukli bi se u sklonište pored topova. Ispod zemlje i naslaganih betonskih blokova, granja, zemlje i ko zna čega još sve ne, osjećali smo se sigurnima. Čekanje...do daljnjega...

A ja sam u to doba ima jednu malu televizijicu na baterije. Imala je ekran tek nešto veći nego šta ga imaju današnji mobiteli. Izvučeš antenu i ako uvati ikakav signal, dobro uvati...
I imali smo sriću! Na programu «Beverly Hills 90210». Skupilo se nas pet-šest oko male televizije i dok oko nas sve grmi i dimi, naše misli okupiraju njihovi problemi. Veeeeeliki problemi. Ona slatkasta plavušica Kelly je u gadnim nedoumicama. Brandon ili Dylan.... Malo Brandon, pa malo Dylan, pa malo obojica, pa malo ni jedan ni drugi... Ah jadna Kelly! Neš ti ovih naših ratnih problema nasuprot njezinih na Beverly Hillsu. A ova moja ekipa se zainteresirala, daju svakakve prijedloge za rješenje situacije. Možete samo zamišljat kakve prijedloge....

Popodne, predvečer, bojišnica bi obično utihnula. Tada bi konačno dobili zapovijed da se možemo maknit od topova i vratit se u našu kuću u selu u kojoj smo bili smješteni. Ta kuća nam je bila i više nego Beverly Hills i San Diego zajedno.

Tu smo mogli gledat čak i pravu televiziju. Ako je bilo struje, naravno! Nije onda bilo bogzna kakvog izbora, ali nama je tada najdraže bilo pogledat «Santa Barbaru». Ono, mozak totalno na pašu brale, najbolje je i ne razmišljat ni di si ni kud si. Sapunice su zakon, ha ha!

Baš u to doba, Eden (opet plavušica!) se bila izgubila u nekakvoj vukojebini, mislim čak da je bila izgubila i pamćenje, tamo u nekakvoj kolibici u Pripizdini Gornjoj, nesretnicu je zatočija neurotični Cain. Oliti Kajin, po naški...

A ta drama je trajala misecima. Njezin vjerni Cruz, smjerni policajac u preuskim rebatinkama i zanosnog pogleda nalik na orangutana kojega je uvatija proliv, prekopa je pola sjeverne hemisfere samo da nađe svoju voljenu Eden. I trajalo je to, trajalo dobrih stotinjak nastavaka.
U to doba su čak i neke babe u selima dalmatinske zagore plaćale mise da Cruz konačno pronađe svoju curu. I taman tih dana dok smo mi ratovali, približija se konačan rasplet mučne situacije. Ljuti Hrvatski vojnici u rijetkim trenucima opuštanja su sa velikim zanimanjem pratili i željno iščekivali taj konačni susret zaljubljenog para.

Navijali smo ispred malih ekrana za konačni trijumf, i stvarno evo već vidimo Cruza kako pronalazi tu nesretnu kolibicu, sve se odvija u najboljem mogućem smjeru, željno očekujemo sretan kraj. Ushićenih lica, ustrptalih srdaca... Cruz otvara vrata kolibe, Eden se okreće i....iznenada padne granata niti sto metara od naše kuće!!! Nestane struje u trenu, ostadosmo širom otvorenih očiju i usta....

Mas im pater njihovu! Šta su nam ovo napravili! Namjerno, jesu namjerno su ovo napravili, znaju oni da mi ovo gledamo. Odma su počele padat ideje za ljutu osvetu, od bijesa smo tili odma skočit do naših topova i ispucat prema njima sve šta smo imali i nemali.

Da će oni nama prekidat «Santa Barbaru»!!!

Eto vidite kako mi je moj ratni drug isprid smrdljive birtije probudija uspomene. Zanimljivo je to kako s vremenom zaboravljamo sve one grube stvari koje su nam se događale, a u pamćenju nam ostaju samo ovakve zvizdarije....
Možda je i bolje tako...ma bolje je, sigurno....