Ah ti naši otoci! Svi su na prvi pogled slični, a opet svaki od njih je na svoj način jedinstven i neponovljiv. Otok Korčula je do prije dvadesetak godina bio najnaseljeniji jadranski otok.
U međuvremenu mu je primat oduzeo otok Krk. E, sad je upitno koliko Krk možemo smatrati "pravim" otokom, jer je povezan mostom sa kopnom. Nema veze, lako ćemo mi za to...

Danas na Korčuli živi skoro dvadeset iljada ljudi. I govore da ima barem još toliko Korčulana koji žive izvan otoka. Ne virujem. Koliko je poznatih ljudi kroz povijest i danas dala Korčula? Meni se čini barem trista iljad. Ma i više! Bit će i do po milijuna. Umjetnici, pjesnici, pivači i političari, graditelji, pomorci, težaci...Izgleda da su tu neke dobre vibracije. Eto i moj otac je rođen na otoku Korčuli, ali sasvim slučajno. Dobro, ajde, nije se rodija slučajno, nego se slučajno rodija baš na Korčuli kad su njegovi pape i mater bili tu tamo neke, nije važno koje godine.








Pa konačno eto i mene ovdje, stazama mojih predaka. Ima neke posebne ljepote na našim otocima u ovo doba godine. Uvuku se u sebe, ka prstac u kamen. Za razliku od jučerašnjeg sunčanog dana, jutro je osvanulo tmurno. Pritislo je jugo. Ma baš me briga, neće se ovaj kamen rastopit od nekoliko kapi kiše. Ne može mi ništa pokvarit uživanciju. Kalete i trgovi, kule i zvonici, skaline i stare palače...Grad, mali grad, ali ipak ima "ono nešto". Naravno, ka i uvik, sve je u ljudima. Oduševija me otac našeg domaćina, starac od osamdeset i pet godina, već boležljiv, teško se kreće...Ali on uredno svakog jutra uči engleski. Lipo, uzme neku knjigu, lista, čita i drži do sebe riječnik engleskog jezika i traži nepoznate riči. Koji duh!









Može svatko mislit i govorit šta god hoće, ali u svim ovim mojim lutanjima nebrojeno puta sam se uvjerija u jednu stvar. Ne moram upoznat niti jednog čovika iz tog mista, ali po jednom detalju mogu saznat puno. Tamo di se nisu dinamitom rušili spomenici poginulim partizanima i žrtvama fašizma, sve je urednije, kulturnije i uljuđenije. Neka me nitko ne uvjerava u suprotno. Jer nije to samo odnos prema tom dijelu naše povijesti nego nešto puno više. I tolerancija i otvorenost i kultura svakodnevnog života...

Vrime nam prebrzo prolazi, a naš nemirni duh nas tira da vidimo šta više. Ne znam koja je to tajna veza, ali u mom Trogiru živi dosta ljudi porijeklom iz Račišća, pa smo učinili i đir do njega. A kad sam još i ugleda malu cestu prema Pupnatu, nisam odolija ni da njom prođem.
Čini mi se da je to najuža asfaltirana cesta na svitu! Sva srića šta se nitko tog jutra, u isto vrime nije uputija gori iz Pupnata prema moru, ne znam kako bi se mimoišli. A meni cilo vrime u glavi ona pisma

Jeste li čuli novo
Dogodilo se zlo
Ivanu Klakaru iz Pupnata
Potopija se brod...

E pa da je i samo za Ivana Klakara, vridilo je proć ovim stazama. Pa još malo po Žrnovu i Lumbardi. Bujne šume, masline i planike, lipa crvena zemlja, vinogradi....Pošip, Rukatac, Grk...

Prije samog povratka u luci Dominče bacan još pogled na škver (profesionalna deformacija) i
na okolne otočiće. Badija, Vrnik i mnogi drugi ostaju za neki drugi vijađ. A di su još Čara, Smokvica, Blato, Prigradica, Vela Luka... Cilo jedno lito ne bi bilo dovoljno za upoznat čitav otok. Ostaje zapisano u mislima...

Vožnja trajektom do Orebića traje svega dvadesetak minuta. Raspuvalo se jugo, rominja kišica, ali lipo je... Podsjeća me ova atmosfera na onaj spot od Meri Cetinić "Samo tuga ostaje"...
Ma ne ostaje samo tuga. Proći će i ova zima, stat će i ovo jugo. Ostaje čista ljepota, osjećaj da dišeš punim plućima...Ko ovo more platit...